Drinska prijateljstva i splavarka Mejra

U Bosni i Hercegovini ćete nerijetko od nekog kog ste netom upoznali dobiti poziv na piće ili kafu. Ništa neobično, stvar mentaliteta, običaja i gostoprimstva. A jedan od rijetkih krajeva gdje će neznanca, putnika namjernika pozvati i na konak, druženje i upoznavanje jeste - Žepa.

Žepa je dolina sa nekoliko razbacanih zaselaka između dva planinska vrha - Vratara i Zlovrha. Žepa je i riječica što se sa planine survava u kanjon i nekad mahnite talase rijeke Drine, danas umirene jezerom hidroakumulacije Perućac. Selo Žepa je na zaravni oko stare kule koja je prema narodnoj tradiciji pripadala nekom Redžep paši. Ispod hridine u kanjonu kojim huči mala ali brza i hladna Žepa, danas je čuveni kameni most na rijeci Žepi čiju je ljepotu u istimenoj pripovjetci sjajno opisao, nobelovac Ivo Andrić. Most je izgrađen u 16. vijeku, četiri kilometra nizvodno, na samom ušću Žepe u Drinu. Ovdje je prenesen 1967. godine da ga jezero ne bi poplavilo. Od njega do ušća u stijenu usječena je turistička staza za šetnju.

U Žepu se može doći vodom iz Višegrada i Bajine Bašte, a kopnom iz Han Pijeska, kroz stoljetene šume. Iz Rogatice preko Vratara ili iz Srebrenice preko Zlovrha. Svi putevi su uski planinski ali asfaltirani. Nekada je u centru sela bio lijep motel i pogon konfekcije. Danas toga nema, samo ambulanta, džamija, škola i nekolicina obnovljenih kuća. Pored Srebrenice i Goražda i Žepa je bila jedna od ratnih enklava sa obala Drine koja je preživjela teške ratne dane. Ali, od tada se dosta toga popravilo i promijenilo.

Porcija ribe i noćenje po pet maraka

Nezim Cocalić se ovdje vratio još 2000. godine. Porodično imanje mu je sa obje strane jezera. Na Slapu, kako i danas Žepljaci zovu mjesto od kojeg su strahovali inače neustrašivi splavari. A slap ili vodopad je ostao duboko pod jezerom u nekadašnjem koritu Drine. Dok pijemo dobru domaću bosansku kafu Nezim Cocalić priča: “Bavim se poljoprivredom čitave godine jer ovdje uspijeva gotovo sve. Najbolje šljive i kruške, a rastu čak i smokve.U ljetnoj sezoni sam i ugostitelj. Nađem se pri ruci turistima, putnicima namjernicima i svim drugim gostima. Na obali sam otvorio restoran u kojem oni mogu nešto popiti, pojesti pa i konačiti ako ustreba”.

Porcija svježe ribe ovdje košta samo pet maraka. Pored jezera i u sredini, na malom ostrvu je nekoliko bungalova, Na drugoj strani obale Cocalići takođe imaju imanje a granica između Srbije i Bosne i Hercegovine, koja u ovom dijelu nije Drina, udaljena je petnaestak kilometara. Tu se nalazi i nekoliko vikendica. Cijena noćenja je, kao i porcija ribe, pet maraka po osobi. A oni koji dođu da se odmore i uživaju u prirodnim ljepotama imaju šta da vide i dožive kazuje dalje Cocalić. “Pored domaće hrane i smještaja, gostima nudimo odlazak na izvor rijeke Žepe, posjetu starom mostu. Takođe ih vozimo niz kanjon Drine gdje se još uvijek mogu vidjeti prelijepi prizori vodopada, pritoka Drine kao i razne vrste divljači. Mogu tako ići samo na razgledanje ili iznajmiti čamac i opremu i uživati u pecanju.”

Od osam stotina domaćinstava u Žepi, koliko ih j ebilo prije rata, danas je obnovljeno nekih dvjestotinjak kuća a u oko 150 njih ljudi žive i riječ je uglavnom o starijim ljudima. Žive od penzije, poljoprivrede a ponešto pošalje i rodbina koju gotovo svi imaju u inostranstvu nakon ovog rata. No, ipak se nešto pokreće. Preduzetnik Enver Štitkovac je prije nekoliko godina otvorio fabriku zdrave hrane u Žepi. Nedavno je jedan drugi Žepljak otvorio ribogojilište iz kojeg je svježa pastrmka sve traženija. Tu je i hotel koji ličnim sredstvima završava jedan od Žepljaka koji živi u Australiji. “Obnavljamo po malo to što smo nekad imali. Ovdje je i prije bila plaža i restoran gdje su svraćali putnici sa brodova koji plove iz Višegrada za Bajinu Baštu i obrnuto. Raduje me što se i mladi ljudi sve više interesuju za povratak. Imali smo dosad šest đaka u područnom odjeljenju škole. Najesen očekujem da ih bude jedanaestoro”, govori Nezim Cocalić sa puno optimizma.

U priču o vremenu nekad i sad nadovezuje se i Nezimov brat Mensud Cocalić. “Ja se nisam za stalno vratio ali tu sam često. Prije rata sam radio kao ugostitelj ovdje u restoranu na Slapu - od maja do septembra. Zimi sam radio u drugom motelu u samoj Žepi. Imali smo tu bungalove sa tridesetak ležajeva i ribnjak. Samo tada je sve to bilo u društvenoj svojini. Bio je samo makadamski put a brodovi su saobraćali kao i danas. Ali, više smo se družili sa raznim ljudima i to pokušavamo obnoviti. Baš danas po prvi put iza rata pravimo regatu, više zbog druženja i okupljanja ljudi. Imamo gostiju sa raznih strana”, kaže Mensud i upoznaje nas sa nekim od njih.

Prijateljstva koje stvara Drina

Dragan i njegov sin Goran Radojičić su iz Bajine Bašte. Prijateljstvo između Cocalića i Radojičića je dugogoišnje, priča Dragan Radojičić. “Sve je počelo osamdesetih godina. Mi iz kajakaškog kluba Bajina Bašta pronašli smo ovo mjesto kao idealno za pripreme. Imali smo tu mir, tišinu i sve uslove za ljetovanje i treninge. Cocalići su nam dozvolili da na njihovom imanju organizujemo ljetnji kamp. Postali smo pravi prijatelji. Sjećam se da su kajakaši jednom prilikom pomagali mještanima pri kopanju kanala za vodovod itd. Počeo sam onda i porodično dolaziti. Trajalo je to sve do dana kada je počela ona nesreća”, kaže Dragan, ne želeći da pomene riječ rat i nastavlja: “Razišli smo se. Ja sam otišao u Sloveniju. Nisam ništa znao o njima. Dolazio sam nakon svega nekoliko puta tu I tražio ih, ostavljao poruke sa brojem telefona i na kraju smo opet uspjeli uspostaviti kontakt. Već četvrtu godinu ponovo dolazim”.

U priču se nadovezuje i mlađi Radojičić, Goran koji kaže kako to prijateljstvo nikada nije prestalo. ”Uspjeli su poslije svega da se nađu i sada smo opet tu. Ja već 16 godina radim na putničkim brodovima i obišao sam cijeli svijet. Ima mnogo lijepih mjesta. Svaka zemlja ima nešto svoje posebno ali ovu prirodu, planine, šume, boju ove vode meni ne može ništa da zemijeni. Sada su političari napravili da nam Drina bude granica ali ona nas je spojila da budemo prijatelji i to će uvijek tako biti.”

Splavarka Mejra

Starica Mejra Cocalić je Nezimova I Mensudova majka. Ima više od 70 godina i dobro se sjeća splavara i toga kako su ovdje splavove prevozili preko opasnih mijesta i spuštali ih niz vodopade. “Ovdje su bili opasni bukovi i splavovi su se tu morali spuštati bez splavara. Ako ga dobro ne navezu splav bi se raspao i to se često dešavalo. Sve sam to gledala svaki dan godinama, jer i ja sam sve do rata prevozila - tamo ‘vamo. Nije bilo lako jer dok je bila Drina, nije bilo motora. Čamci su bili sa veslima i morali su se vući lancima da bi se onda pustili da pređu i ne odu na buk. Dešavalo se da buk nekog povuče i to nikad, niko nije preživio”, priča Mejra.

Tako saznajemo i interesantan podatak da je Mejra bila prva žena, lađarica u ovom kraju koja je imala položen ispit za upravljanje motornim čamcem. “Vozila sam narod stalno, imala sam položeno za čamac. Pun čamac natrpaj i vozi za Perućac tako i za Višegrad. Vozala sam i turiste koji su dolazili da razgledaju i slikaju kanjon i Drinu. Kad pogledam ovu vodu duša mi raste. Znam svaki kamen, panj. I sad bi čini mi se po noći mogla voziti čamac za Višegrad da ni u što ne udarim ali nema se više života za to”, kazuje sjetno Mejra gledajući u vodu kraj koje se rodila i odrasla i kraj koje želi da ostane i kad umre.