Doboj - mjesto gdje se voz pretvara u voz

U Doboju, nekada velikom željezničkom raskršću, kako i dolikuje, prvo vas dočeka lokomotiva legendarnog 'ćire' na glavnoj ulici, ispred zgrade direkcije 'Srpske željeznice'. Nije čađava, nego lijepo ulaštena, svi dijelovi dobro zaštićeni od korozije i čini vam se da će sad zapištati kao u doba kada su ovim krajevima tutnjale 'šejtan arabe' kako je narod, u prvo vrijeme, zvao tu neobičnu 'pojavu' na šinama. Ispred eksponata je i spomen-ploča na kojoj piše: „Uskotračnom prugom popularni ćiro prolazio je kroz Doboj od 12. februara 1879.godine, do 31.marta 1968. Kao spomen na taj voz, željezničari Doboja postaviše ovu lokomotivu na 65. godišnjicu generalnog štrajka željezničkih radnika Jugoslavije, 15. april, 1985. godine.“ Lokomotiva djeluje potpuno nestvarno okružena modernim zdanjima u glavnoj gradskoj ulici.

Niko nas ne dira, ali kao da nas nema

Ako ne znaš mnogo o životu nekoga grada, pitaj pripadnike manjinskih naroda, jer, ako je njima dobro, onda je svima dobro u tom gradu – jedno je od pravila za novinare i putnike namjernike u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Odlazim zato, prvo kod Josipa Senjaka, župnika u novoj katoličkoj crkvi Presvetog Srca Isusova. Izgrađena je na mjestu stare, koja je stradala u posljednjem ratu. Župnik Senjak prvo podastire brojke koje neumoljivo svjedoče o rasipanju župljana širom svijeta, a najviše po Hrvatskoj.

Prije rata župa Doboj je imala preko 3000 vjernika, a danas samo 600-tinjak. Promijenila se i starosna struktura. Ostali su uglavnom stariji ljudi. U tri dobojske osnovne škole, samo je četrnaestoro katoličke djece. Ona pohađaju vjeronauk što je uređeno sa školama, ali ne uče na maternjem jeziku i ne uče svoju historiju. „Hvala Bogu da u Doboju sada nema sigurnosnih problema,“ kaže župnik i dodaje da su Hrvati na području Republike Srpske konstitutivan narod, ali - na papiru. „Pogledajte samo nazive ulica u Doboju („Sveti Sava“, „Kralja Aleksandra“, „Svetog Petra i Pavla“), pa onda i natpise na javnim institucijama. Uglavnom su ćirilični, a i kad piše latinicom, to nije hrvatski jezik. Riječ je o sitnim pokazateljima, koji mnogo govore,“ kaže župnik i dodaje da je sa zaposlenošću Hrvata u Doboju još gore. „U tržnom centru 'Konzum' ima samo 6-7 zaposlenih Hrvata, a u tri dobojske škole, samo troje. Radno sposobni odlaze. Niko nas ne dira, ali kao da nas nema.“

Župnik Josip Senjak, za šest godina nije uspio da ostvari kontakt sa predstavnicima Srpske pravoslavne crkve. „Ni na jedan naš poziv za susret nisu odgovorili, niti su nas pozvali na svoje svečanosti ili vjerske manifestacije. Grad Doboj koristi našu imovinu koju nam ne želi vratiti. U nekadašnjoj župnoj kući sada je sjedište SNSD-a za Doboj,“ kaže Senjak. 'Oprosti im Bože, ne znaju šta rade,' mislim u sebi, ali ne smijem da kažem naglas.

Čuvaj se psa

Bošnjačke kuće u Doboju prepoznaćete po velikim psima koji čuvaju posjed i beskrajno su bučni ako se približite kapiji, na kojoj obično piše 'Čuvaj se psa' ili 'Veliki pas'. Nisu veliki, ogromni su. Poruka koju odašilju je jasna.

Pokušavam da pronađem glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Doboj, Bajru Džafića. U kući efendije Sikirića saznajem da je na putu, ali stiže u Doboj za 15-tak minuta. Efendijina supruga stavlja pred mene dvije hurmašice i sok. „Uzmite,“ kaže. „Samo, stoje na ustakljenoj terasi, pa ih je sunce malo dohvatilo.“ Hurmašice se tope u ustima. „Baš su dobre, malo su se zapekle na suncu, taman su kako treba,“ kažem u šali.

Stiže uskoro glavni imam Džafić. Sjedimo u Donjoj džamiji u centru grada i molim imama da bude otvoren, 'bez zadrške'. „Reći ću vam iskreno, bilo je teško te 2000-te, pa sve do 2004. godine, dok svi nismo ušli u posjede. Imali smo strahovitih problema. Razbijana mi je šoferšajba kamenjem, a kulminiralo je bacanjem bombe, ovdje u kancelariju.

Poslije 2004. godine, sigurnosna situacija se mijenja i mislim da je sada najbolja u cijeloj Republici Srpskoj. Sve naše vjerske manifestacije i obredi odvijaju se bez ikakvih smetnji. Što se tiče ekonomskog položaja Bošnjaka, oni dijele sudbinu države i ostala dva naroda,“ kaže imam i dodaje da je najveći problem školstvo. „Naša djeca u Doboju imaju vjeronauku koju smo mi iz Islamske zajednice organizovali u saradnji sa školama, ali ne uče na bosanskom jeziku i nemaju predmet svoje istorije. Zakon o obrazovanju koji je donesen na nivou države, nema podzakonska akta, kojima bi se dale instrukcije kako se ta prava ostvaruju. Mi smo nemoćni, do državnih je i entitetskih vlasti,“ kaže imam Džafić.

Sve od nenamjenskih kredita

Izlazim na „Svetosavsku“ ulicu i posmatram Dobojlije. Dobro su odjeveni, voze dobre automobile. „Kod vas, kao da nema krize,“ kažem Goranu Raupoviću, koji na ulici čeka prijatelja i nigdje ne žuri. „Ma, to vam je kao i svugdje u Bosni, trpež-krpež,“ kaže Goran. „Dok ne počne raditi privreda, dok se ljudi ne počnu zapošljavati, nema ništa.“ Pa, od čega ljudi žive? „To se i ja pitam. To je, uostalom, pitanje svih pitanja, danas. Radim, ali to mi je dovoljno samo za preživljavanje. A to što su ljudi dobro obučeni i voze dobre automobile... To vam je sve od nenamjenskih kredita. Vidjećemo šta će biti sada kada ti krediti presuše. Čisto sumnjam da će se više ko na taj način vozikati. Da se „Bosanka“ digne, sve bi bilo drugačije. Vezala bi kao i prije i gradsko i seosko stanovništvo,“ kaže ovaj Dobojlija.

Nekadašnji privredni gigant, prehrambena industrija za preradu voća i povrća „Bosanka“ iz Doboja, bila je po kvalitetu svojih proizvoda poznata u cijeloj bivšoj državi. Penzioner Zoran Petrović objašnjava mi kako je dobro radila „Bosanka“ i koliko su koristi imali svi od nje. „Oni su čak i onu divlju jabuku uspijevali da prerade u dobar sok ili džem. Sve to sada trune i propada, a u svijetu je sve više gladi koja kuca i na naša vrata. 'Bosanka' poslije rata nije nikada proradila, a kako stvari stoje i neće. Sve firme koje su privatizovane, dobile su katanac. Srednja klasa i radnici propadaju. Ja sam u penziji. Nekada je bilo bježanja od penzije, a sada ko je se dočepa, spašen je,“ kaže Zoran Petrović.

I Doboj univerzitetski grad

Primjećujem mnogo mladih na ulicama. „To je zato što je Doboj i univerzitetski grad, pa mladi više ne odlaze na studije u Banjaluku ili Beograd, kao prije,“ kaže mi Darko Nikić. Studira informatiku na privatnom univerzitetu „Slobomir“ u Doboju i provjerio je – kad završi, diploma će mu biti priznata i izvan granica BiH. „Doboj ima još jedan privatni univerzitet 'PUMU' i Saobraćajni fakultet, smjer željeznica i drumski saobraćaj,“ kaže Darko. A gdje se mladi zabavljaju? „Imamo klubove sa domaćom i stranom muzikom, a najposjećeniji su 'Cool', 'Moskva' i 'Omerta'. Onda, u Zanatskom centru imamo kafić 'Glamur' gdje je najveća gužva preko dana,“ kaže ovaj mladi Dobojlija i dodaje da jedva čeka ljeto i kupanje na Goranskom jezeru i bazenima.

Svjedok prošlih vremena

Još jedan snimak srednjovjekovne tvrđave iznad grada, koja svjedoči o prohujalim vremenima i vrijeme je za odlazak. Nisam uspjela da pronađem dobar restoran, ali sam zato u slastičarni „Slatka tajna“, popila najbolju nes-kafu u životu. Kolači (1,5 KM) su tako veliki, da poslije one dvije hurmašice, nisam smjela ni da ih gledam.

Sve je samo politika

Đoko Lazić, pomoćnik šefa stanice Doboj, za uspomenu mi poklanja olovku sa natpisom „Sindikat željezničara Republike Srpske“. „Kod nas je život postao brz, a onda sjednete u naše vozove, pa malo usporite,“ šali se na njihov račun Đoko, a na pitanje da li je zamjena lokomotiva u Doboju, na brzom vozu koji stiže iz Federacije BiH, tehnička ili politička stvar, odgovara: „Kod nas je politika umiješana u sve, pa i u željeznicu. To je naša stvarnost i mi se uklapamo u tu stvarnost. Kad uđemo u EU, to će nestati, ali ja ne vjerujem da će to biti tako skoro. Za pet godina, možda. Da je bar da se te vize ukinu. Ovako, svako vuče na svoju stranu, a na kraju, svi smo gubitnici.“ Kasnije u vozu, kako to već sam život zna da udesi, u istom sam kupeu, sa Đokinim kolegom Nerminom Drobićem. „Živim u Doboju i ne bih mogao živjeti ni u jednom drugom gradu. Skoro, pa je isto kao i prije rata. Zaposlen sam kao mašinovođa u Vuči vozova u Zenici, kao mašinovođa,“ kaže Nermin. Znači, zaposlen je u jednom entitetu, a živi u drugom. „Baš tako i dobro mi je. A to sa zamjenom lokomotiva na istom vozu, to vam je, kao što je rekao Đoko, čisto politička stvar. Ne može bošnjačka ili hrvatska lokomotiva voziti kroz Republiku Srpsku. To je smiješno, ali to, nažalost, nije jedina smiješna stvar u našoj državi,“ kaže mašinovođa Nermin.