1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Demoralisane izbeglice se vraćaju kući

Sofi Kazens / Jakov Leon22. novembar 2014.

Mnogi hrišćani, Jermeni i Kurdi koji su proteklih meseci utočište tražili u susednim državama, sada se vraćaju kući. Odlučili su se za svoj dom umesto diskriminacije i teških životnih uslova u tuđini.

https://p.dw.com/p/1DrKh
Dajad Hagopian
Foto: DW/Sophie Cousins

Dvadesetpetogodišnji Harod Josif, upravo se vratio sa patroliranja hrišćankim naseljem sirijskog grada Kimišli, nedaleko od granice sa Turskom. Pridružio se tzv. Hrišćanskim bezbednosnim snagama Sutoro, koje pokušavaju da zaštite građane u tri sirijska grada, većinski naseljenim Kurdima. Prethodnih osam meseci proveo je u Jermeniji, a pre toga u Libanu.

«Bio sam prilično zabrinut zbog situacije u zemlji, da sam odlučio da nastavi školovanje negde druge, na primer u Jermeniji», priča Josif u razgovoru za DW. Ali ta zemlja nije ispunila njegova očekivanja. Planovi su se izjalovili. Bio je uveren da će pronaći posao i da će svojoj famili iz Jermenije moći da šalje novac. Dogodilo se potpuno suprotno, oni su njemu pomagali da preživi u drugoj zemlji.

Posao nije uspevao na pronađe, barem ne neki pristojno plaćen. Povremeno bi prao sudove u nekom kafeu, ali ni izbliza nije moglo da mu pomogne u preživljavanu u tuđini. Živeo je u dvosobnom stanom sa još sedam Sirijaca.

YPG-Kämpfer
YPG borciFoto: Reuters/R. Said

Dobijali smo manje novca za takve poslove, obrazlaže Josif, zato što smo iz Sirije. Mogli smo da nađemo samo one poslove za koje nije bila potrebna neka posebna kvalifikacija. «Nisam se osećao dobrodošlim, već kao stranac. Naravno da su i oni Jermeni, ali ja sam Jermenin iz Sirije, to je za njih velika razlika».

Shvativši da za njega u Jermeniji nema perspektive, odlazi u Liban. Nije računao sa tim da će se tamo zadržati osam meseci. Već je bio odlučio da se vrati kući. Put kojim bi stigao kući dugo je bio nebezbedan. U Kimišli ponovo dolazi nakon 16 meseci. Grad nije mogao da prepozna.

«Tokom prvih dana revolucije nije bilo kontrolnih punktova, niti su političke partije izlazile na ulicama», kaže Josif. «Kada sam se vratio shvatio sam da je sve drugačije. Čak su se i ljudi promenili. Mnogi su otišli, a došle su brojne izbeglice.»

Drugo mu je što je njegova famila ponovo da okupu, ali sebi priželjkuje bolju budućnost, negde u Evropi. «Ako budem ponovo odlazio, neću ići sam. Išao bih sa porodicom. Ne želim da se priča ponovi», dodaje mladi Sirijac.

«Borimo se zajedno»

Mnogi žitelji u ovom delu Sirije kritikuju one koji napuštaju zemlju i odlaze na Zapad. Posebno Kurdi ističu, kako je njihova obaveza da zaštite zemlju, identitet i ljude, koje borci tzv. Islamske države konstantno napadaju. Jedan stariji pripadnik jedinica Sutoro, po imenu Aboud, u tome je veoma izričit.

«Želimo da se imigracija u Evropu zaustavi. Pokušavamo sve Sirijce da ohrabrimo da se vrate kući i da se bore. Etnička pripadnost i religija nisu važni. Mi ovaj rat treba da vodimo zajedno», kaže Aboud, koji nije želeo da otkrije svoje prezime.

Džordž je čovek u poznim godinama, prosed sa brkovima i izbačenim stomakom. Sa svojom ženom Žaklin i četvoro dece napušta Derike, mesto u sirijskoj oblasti Hasaka, koje je prilično uništeno u borbama sa IS jedinicama. Nisu imali ni vodu ni struju. Druge opcije nije bilo. Pobegli su i završili u Holandiji.

Dajad Hagopian
Dajad HagopianFoto: DW/Sophie Cousins

Verovali su da ih tamo čeka svetlija budućnost. Džordž je radio na jednoj farmi povrća. Familija je živela u jednosobnom stanu. I pored mira, život u tuđoj zemlji delovao im je kao prevelik kontrast u odnosu na što su imali u domovini. Odlučuju da se vrate. To doduše nije bio jedini razlog. Osećali su se nepoželjnim. I oni govore diskriminaciji.

«Shvatio sam da se prema meni odnose kao prema ljudskom biću samo u mojoj zemlji», priča Džordž, navodeći kako se nekoliko puta našao u verbalnoj raspravi, u kojoj su ga ljudi napadali zato što je Sirijac. «Pa i ja sam hrišćanin. Zar to ne znači da i ja imam neka prava u zemlji kao što je Holandija?»

Dve godine su proveli u izbeglištvu i na kraju prelomili: nazad za Siriju.

«Smrt je svuda»

Šezdesetosmogodišnji sveštenik iz Jermenije, Dajad Hagopian, konstatno nosi svoju odoru, mada vernike samo jednom sedmično poziva na bogosluženje u jermensku pravoslavnu crkve u gradu Derike. Nekada je Jermena u ovde bilo znatno više. Danas u crkvu navraća samo njih 220.

Siriju je napustio nešto pre rata. Četiri godine je proveo u Nemačkoj. Domovina mu je sve vreme nedostajala. «Pitaju me kako mi je tamo bilo. Ja imamo obično kažem. Kuća u kojoj sam živeo imala je četiri zida kao i vaša», objašnjava sveštenik Hagopian i priznaje da je verovatno poslednji, koji bi ljude trebalo da odvraća od napuštanja zemlje. Troje njegove dece danas živi u Evropi.

«Bog je govorio, dajte nam naš hleb nasušni, i mi ga dobijamo. To nije mnogo, ali imamo čak i nešto voća i mesa, i to je sve što nam je potrebno. Ljudi misle se umire samo u Siriji, ali smrti zapravo ima svuda.»