Dan kad je počela budućnost

Prije točno četrdeset godina, 4. travnja 1975. službeno je počelo postojanje tvrtke - tada se još pisala u dvije riječi - Micro-Soft. Danas se već i u školama uči o tim tvrtkama iz Silicijske doline u Kaliforniji koje su počele u nečijoj garaži, često s posuđenim novcem ili se morao prodati studentski auto, a koje su danas svjetski koncerni vrijedni milijarde dolara.

Doista, to je bilo doba kad su računala počela prodirati u naš svakodnevni život, a mnogi studenti su bili fascinirani time što će jedan stroj činiti ono što mu naredite, čak i ako to nema previše smisla. Mnogi od tih studenata su studirali na glasovitom sveučilištu Stanford koje je i smješteno u Silicijskoj dolini i tako je to područje i postalo meka nove informatičke tehnologije.

Ali treba reći i da je tada u takvim garažama i studentskim izbama osnovano mnogo tvrtki koje su već odavno propale.

Bill Gates - točnije; William Henry Gates III. zapravo nije spadao u krug tih prvih "freakova" računalstva iz Kalifornije. On nije studirao u Stanfordu, nego na Harvardu. Nije trebao niti prodavati svoj automobil da bi namakao novac za svoju tvrtku jer je potjecao iz obitelji imućnog odvjetnika Williama H. Gatesa. Naravno - Drugog, a majka mu je bila učiteljica.

Umjesto Facebooka još samo "0001001011101101"

Ipak, i u rodnom Seatlu je još kao učenik otkrio čaroliju novih "pametnih" strojeva i već je u šezdesetima sate i sate provodio za računalom zajedno sa svojim prijateljem Paulom Allenom. Već zbog toga je bilo potrebno imati imućne roditelje: tada je još bilo nezamislivo da netko ima basnoslovno skupo računalo kod kuće, a korišteno vrijeme u računalnim centrima se plaćalo.

Doduše, za razliku od današnjih školaraca koji dane i noći provode za (ovakvim ili onakvim) računalima, to nisu bila doba kad su računala tek služila da se u socijalnim mrežama objašnjava kako netko jest ili nije cool ili da se ubijaju čudovišta i spašava svijet. Svatko tko je želio koristiti računalo, hoćeš-nećeš je morao znati programirati jer su i tadašnja računala bila takva. Kad se upalio terminal, jedino je žmirkao cursor i baš ništa više. Bez programa je i obična pegla "pametnija" od računala. Tek kad se računalu "objasni" kako da koristi svoje nule i jedinice - jedini oblik u kojem i današnje računalo "razmišlja", može ga se onda i koristiti.

Ipak, kraj šezdesetih je bilo doba kad je računala bilo sve više i ona su postajala sve manja. Računala više nisu postojala samo da bi se prebrojavali rezultati izbora - stroj s kojim je još 1911. počeo tadašnji gigant u informatičkoj tehnici, koncern IBM. Koristilo ih je i sve više srednjih i manjih tvrtki: za obračune, za sortiranje podataka o liferantima, mušterijama, zalihama na skladištima...

Računalo postaje ozbiljan posao

Osim programiranja, nije bilo loše ako su prvi korisnici računala dobro baratali s lemilicom i znali elektrotehniku. Jer prva "kućna" računala su se prodavala u dijelovima i trebalo ih je sklopiti kod kuće. Naravno, po kapacitetima su ta računala s početka sedamdesetih bila daleko i iza današnjeg malo boljeg štednjaka, ali su tadašnji "klinci" konačno mogli imati računalo kod kuće.

Opet - ako su si to mogli priuštiti. Na primjer Altair 8800 se mogao naručiti preko oglasa u elektroničkim časopisima, ali je 1975. i u dijelovima koštao 395 dolara - iznos koji je tada bio još dovoljan za odličan polovni automobil.

Naravno Bill Gates (III.) si je mogao priuštiti to računalo koje je u osnovnoj izvedbi imalo radnu memoriju od 256 bytea. (Da, bytea - ne kilo-, mega- ili giga-bytea. Da bi si to predočili, dovoljno je reći da jedno jedino slovo ovog teksta koristi više memorije.) Ipak, Bill Gates i njegov prijatelj Allen su i u to sićušno računalo (po kapacitetima - jer po dimenzijama je Altair lako zauzeo pola pisaćeg stola) "ugurali" tada popularni programski jezik Basic kako bi ga "naučili" da nešto radi. Jer i Altair je imao mnogo lampica po sebi, ali mu se također trebalo "objasniti" da na primjer zbroji dvije ili čak više znamenki, napiše riječ i "zapamti" je ili tako nešto iz svijeta znanstvene fantastike.

Utoliko se mogu razumjeti kritike ako se Billa Gatesa proglasi čovjekom koji je otvorio put u informatičko doba: računala su već postojala, postojali su i bolji programeri od sina imućnog odvjetnika, a svakako je bilo i kreativnijih u stvaranju imena svoje tvrtke. Jer proizvođač Altaira je bio MITS, Micro Instrumentation and Telemetry Systems - uzgred, tvrtke koja je propala. Ali i najveći kritičari nikad neće osporiti poslovni duh Williama "Billa" Gatesa III. i njegovu vjeru kako se tu događa nešto od povijesnih razmjera.

To je, nakon dugo vremena i oklijevanja da se bavi takvim "sitnicama", konačno shvatio i gigant tadašnjeg svijeta računalstva, koncern IBM. On je sredinom sedamdesetih stvorio vlastito "osobno računalo" (PC - Personal Computer) i zato mu je trebao i "osnovni program", dakle program koji će od računala stvoriti stroj koji će "shvatiti" kako ima tipkovnicu, ekran, magnetni disk... I koji će sa svim tim onda i činiti nešto što ima smisla.

Trebalo je znati što će se dogoditi

U svijetu računalstva se takvi "osnovni programi" zovu "operativni sustavi" i Bill Gates je koncernu IBM ponudio program koji je ispunjavao tražene uvjete. Postoji mnogo priča o tom povijesnom poslovnom poduhvatu, od činjenice da je tada u IBM-u bilo nezamislivo da netko na posao dođe bez odijela i kravate pa do činjenice da taj operativni sustav uopće nije napisao Bill Gates. On je doista samo kupio prava na operativni sustav nazvan "Quick and Drty Disc Operating System" - u slobodnom prijevodu; operativni sustav koji radi samo što mora.

Ali se ne može osporiti Gatesu da ga je prilagodio potrebama velikog koncerna i da je sklopio odličan posao. Jer ono što je najvažnije u tom poslovnom sporazumu s IBM-om je to što netom osnovani Micro-Soft velikom koncernu nije prepustio i autorska prava na taj program, nego sve od onda ubire novac od svakog računala koje radi s njegovim DOS-om. Greška koju više neće ponoviti gotovo nijedno poduzeće kada sklapa neki ugovor.

Micro-Soft (i ubrzo nakon toga Microsoft) je tek rijetko sa svojim aplikacijama uspio oduševiti "prave" programere: treba se sjetiti da je još u verzijama Windowsa koncem osamdesetih bila golema muka računalu objasniti kako postoji i više od 16 boja (da sad ne govorimo o našim nesretnim čćžđš). Microsoftovi programi i operativni sustavi su već desetljećima poznati kako "gutaju" goleme količine memorije nepotrebnim protokolima, a stari je vic među programerima i da "win-dows" na nekom izmišljenom jeziku znači "čovjek koji gleda pješčani sat". Grafičko sučelje glavnog konkurenta Applea je oduvijek bilo elegantnije, programska struktura Linuxa je mnogo logičnija...

Usprkos brojnim greškama Microsofta, ono što je neosporiva zasluga te tvrtke jest što su Bill Gates i njegovi partneri shvatili kako računala mogu biti korisna i za one koje nemaju pojma o programiranju. Tako se i došlo do socijalnih mreža i čudovišta koje treba pobiti da bi se spasio svijet. Ali i do našeg doba u kojem će tinejdžeri - po ispitivanju provedenom u Njemačkoj - ako izbije požar kod njih kod kuće, prije spašavati svoj mobitel nego kućnog ljubimca. Fifica se može pržiti, glavno da je mobitel na sigurnom.

Bill Gates (III.) je utoliko točno pogodio, kakav nas to svijet u budućnosti čeka. Utoliko i jest još uvijek jedan od najbogatijih ljudi našeg planeta čiji se imutak procjenjuje na 78 milijardi dolara.