Da smo barem kao guske!

Indijska guska (Anser indicus) nije neka osobito rijetka ptica u središnjoj Aziji, makar ih ima sve manje. Jer i ljudi i divlje životinje nemaju ništa protiv da im bude objed, ako ne sama guska, a ono barem njena jaja. A i njeno prirodno stanište postaje sve manje.

Znanstvenici su već odavno primijetili kako ta guska redovito leti iz Indije u Kinu. Kako joj to uspijeva - to nikome nije bilo jasno jer između te dvije zemlje leži planinski masiv Himalaja. To znači da i ta guska mora letjeti na visini od najmanje 7.000 metara.

Za ljude je tamo opasno za život bez maske za zrak, budući da je zrak tamo otprilike dvostruko rjeđi nego na površini mora, što znači i da ima upola manje kisika. A te guske očito veselo lete preko Himalaja kao da se ništa ozbiljno ne dešava.

Lucy Hawkes i njen istraživački tim na sveučilištu u Exteru je zato odlučila malo bolje pogledati te indijske guske. Bilo bi komplicirano pratiti ih za vrijeme leta pa su ih stavili da hodaju po pokretnoj traci - ali smještene u prozirnu plastičnu kutiju. U tim kutijama su mogli nadzirati pritisak pa su guskama smanjili količinu zraka i kisika na razinu kakva vlada na Himalaji. Guske su i dalje žustro gacale po traci punih petnaest minuta, bez da su ičim pokazale da imaju ikakvih teškoća.

"Hajde, gusko, objasni nam!"

Čovjek bi se pak u takvim okolnostima "srušio k'o kruška", objašnjava nam Stefan Nestler. On to odlično zna: kao profesionalni planinar se i sam uspeo oko 7200 metara Mount Everesta i predobro poznaje poteškoće koje vladaju na tim visinama. Zato i služe silni kampovi kojima se planinari postepeno privikavaju na rijedak zrak tolike visine: "Između pojedinih konačišta ne smije biti više od 300 metara visinske razlike" objašnjava planinar.

Ali čak i nakon nekoliko dana i tjedana privikavanja, još uvijek je "tamo gore" planinarima svaki pokret pravi poduhvat. Nedostatak kisika ne utječe samo na mišiće, nego i na mozak tako da treba dobro paziti da se ne učini greška. No i ovaj sportaš odlične kondicije priznaje: "Na visini od 7000 metara sam već nakon pet koraka bio bez daha."

Kako onda mogu guske ono što ne može niti dobro treniran sportaš? Znanstvenici u Exteru su utvrdili kako samo ta vrsta gusaka zapravo ima čitavu zbirku "trikova" kojima može savladati toliku visinu. Prvo je sastav njene krvi u kojem ima više hemoglobina. On zapravo "transportira" kisik iz pluća u mišiće gdje je on potreban za "izgaranje", odnosno pretvaranje ugljikohidrata i masti u energiju. Znanstvenicima se čini i da hemoglobin te guske nekako bolje vezuje kisik nego "običan", ali niti tu nije kraj.

"Super-guska" u naletu

Drugi trik je krvožilni sustav indijske guske: on je gušći nego kod njenih kolegica, tako da su i mišići bolje prokrvljeni, čak i kad je manje kisika u njenoj okolici. Ta gusta krvožilna mreža seže sve do razine kapilara koji su bliže mitohondrijima, "oprugama" mišićnog tkiva koje na koncu i stvaraju pokret udova. A ta blizina znači i da se kod gusaka razmjena odvija brže i učinkovitije. A povrh toga, treba se sjetiti i koje temperature vladaju u tim visinama.

Znanstvenici su u svakom slučaju impresionirani mogućnostima indijske guske, makar čovjeku ostaje tek da im zavidi. Jer nikakvom kemijom se ne može postići ono što su kroz naraštaje i naraštaje, stekle indijske guske kako bi bile u stanju preletjeti najviši planinski masiv naše planete. U svakom slučaju, razmislite kome ćete ubuduće reći kako je "guska".