1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Da li sam umro te noći?

30. april 2014.

Kao preispoljna budala oslonio sam se svom težinom na njeno krhko i tanano biće i sav njen mar jedan deo mene je stao da podrazumeva, zapravo bio uveren da će ta, komforna idila trajati beskonačno.

https://p.dw.com/p/1Br9I
Belgrad Serbien Stadtansicht
Foto: Fotolia/Misa Maric

Piše: Jovan Nikolić

Nakon svih snežnih iskustava, ostaje da kažem da je Tendži (Tanja C.) zauzela počasno mesto u orkestru, da smo proveli sedam godina u dobru i zlu i mojem sirotovanju u prvim godinama života u Beogradu. Bio sam uveren da je to ljubav, da mi se smilovalo s neba i podarilo ženom sa kojom ću provesti do kraja života i posle života, i još dalje, sve do kraja kosmosa i kosmosovih kosmosova. Njenoj izuzetnosti, (čita se šašavosti) posvetio sam pesmu Kad je sve volim. Jedne sasvim uobičajene večeri, pod dejstvom sedativa, kako mi je kasnije napisala, došla je u moj sobičak zaturen u dvorištu Hilandarske ulice i izgovorila glasom koji nije bio njen: Mi više nećemo biti zajedno. Čuo sam samo tu rečenicu, a onda više ništa. Kružio sam, ćutke po njenom licu, kosi, po ramenima i grudima koje su navirale i ispod vetrovke koju nije skinula, gledao linije usana koje su se ubrzano pomerale i izgovarale reči bez tona, kao u nemom filmu ili ružnom snu, tražio odgonetku u bezizraznom pogledu kojega nije ni imala te večeri. Činilo se da je došla i zaboravila poneti oči; da su joj ostale kaogod naočare, na ladici kod kuće. Bez pogleda i bez glasa, obavestila me da je kraj, čitaj mi sa usana: Kraj. Ustala je i zatvorila vrata sa one druge strane. Doći će smrt i imaće tvoje oči napisao je Čezare Paveze. Bez pogleda, bez glasa, zatvoriće utvara vrata za sobom poput poklopca posmrtna kovčega.

Da li sam umro te noći? Izgleda da nisam, ali izgleda da, neki bitan deo ondašnjeg mene jeste, onako kako verujem da čovek ne umire jedared i sav, da postoje raznovrsne smrti i umiranja u toku ljudska trajanja, koje otvaraju razderotine i pukotine koje nosaš sobom za preostala života, te se jednoga dana sve one sakupe u jednu veliku pukotinu kroz koju taman možeš da prođeš. Onu koja samo na kraju dođe po tebe da te pokupi i ti umreš. Tačnije ono što je preostalo od tebe. Još tačnije, ako ima štagod još u tebi da umre.

*

Letnje večeri '85. jedva sam uspeo nagovoriti mog tadašnjeg cimera i budućeg kuma Točka, da pođe sa mnom na performans romske poezije i muzike u knjižari pri kraju Kosovske ulice iza Narodne Skupštine. Nećkao se. Nije voleo on da se švrćka po nekim javnim skupovima osim na bini, na koncertima svoje grupe „Smak“. Kao gosti, na veliko iznenađenje prisutnih pojavili su se četvoro mladih ljudi koji su sa zanosom i žarom interpretirali ruske ciganske pesme iz filma „Табор уходит в небо“, (Cigani lete u nebo). Iz toga muzičkog kvarteta, čitave večeri, pomalo drsko i neskriveno na mene je „ablendovala“ jedna od dve pevačice, te sam se osvrtao nije li nekome drugom sve to namenjeno i na kraju je upitao: Jel ti to meni? Umesto odgovora ucrtala mi je kao tetovažu na podlaktici ime i broj telefona.

Njihov orkestar se začeo pod imenom „Ođila“. Kovanicu od romskih reci „O‘ Đi“ i „Đila“, ostaviću za šire književne forme. Uglavnom, taj kvartet, već uigran i adekvatno kostimiran ubrzo stade, zaista da leti u nebo jugoslovenske estrade. Postali smo saradnici, prijatelji i sve češće nastupali zajedno. Sanja je imala krupne ciganske oči, čak i farbu je „ubola“. Tako okata i srcolika lica podsećala me na tetkinu lutku iz Italije, posađenu na kauč koja je mogla da trepće i kaže Mama. Mnogi govorahu da neverovatno ličimo jedno na drugo, kao brat i sestra. I ličili smo, kada se obratim izvesnim zajedničkim fotografijama, na kojima sam sveže obrijan. Moguće je da se izvesni ljudi i sastaju u životu usled toga što narcisoidno vide sebe na tuđem licu? Da im odabrani lik bude hodajuće ogledalo tokom zajedničkog života?

Šta se dogodilo sa onom tetovažom? Postao sam zet Ođile. Sanja Uzelac i ja smo se kao na kraju ljubavnog filma sa hepiendom, sledeće godine, „uzeli“ ! Ona je već bremenita, nosala po koncertima našega sina u stomaku.

Venčanju su bili pripušteni najuže rodbine, kumovi i prijatelji. Svadbeno, skromno, ali urnebesno slavlje bilo je upriličeno u tek otvorenom Kineskom restoranu, a obelodanjeno na naslovnoj i srednjim stranama „TV Novosti“ koje su naše majke Smiljana i Smilja, ljubomorno čuvale i davale na uvid komšinicama za beskrajnih kafenisanja. Sa svadbenog ručka pamtim da je moj teča za rotirajućim stolom i pored sedam raznovrsnih jela sa sitno narezanim mesom promrsio: Jebem ti svadbu bez pečenje! Međutim moja rodbina je ipak bila zadovoljna. Odahnuli su jer sam se eto, ipak nedopustivo kasno, u tridesetoj oženio. Već su brinuli na svojim kružocima da me nisu „uhvatili neki drogeraši u Beogradu“. Naš prijatelj Boske, beše kupio dvadeset drečavih kravata sa kojima je okitio muziku i naše najuže društvo, kao vic na priču o mom prvom i jedinom neuspešnom biznisu. Pamtim da mi je majka došapnula: Ako misliš da imaš sreću sa njom, ona mora da „štopira“ muziku!

Kako to misliš da stopira zaboga, to njen posao, zar i ti nisi bila pevačica?

Da, ali je moj muž bio neprestano uz mene!

Bila je u pravu.

*

Sanja je bila odista lepa, zaustavljala bi ljude u pokretu svojim izgledom. Lepa na neki zgusnut način kao koncentrat šećera. Odveć jasnih crta lica, kao nacrtanih, kao da je išetala iz stripa „Julija Džons“. Spadala je u osobe koje su imale sve što im je potrebno; ono što je htela, to je jednostavno i sa lakoćom uzimala. Naše zajedništvo krenulo je od jednog pogleda i već se rodio naš sin, a da se čestito nismo ni upoznali. Bio je to zbrzan, impulsivan brak, tako se i okončao. U njenim krupnim i razgovorljivim očima ipak sam slutio neku prikrivenu odsutnost; jedva vidljivu zagledanost u vlastite snove. Meni ta zagledanost u snove takođe nije bila nepoznata. Naprotiv, rođenog oniristu i hipnoleptičara, još me je kao momka žalila tetka što sam „tako uzet“. Zagledani svak u svoje sanjarije, Sanja (ipak je ime znak) i ja bismo se, u pauzama između turneja, povremeno susretali po stanu i nečujno prošli jedno kroz drugo kao mesečari.

Ne mogu zaboraviti popodne kada smo u mom sobičku ležali pobočke na kauču i slušali Toma Vejtsa. Uskladio sam disanje sa njenim i osetio da smo ona i ja u jednom telu; većem i prostranijem, ali jednom. Uzela mi je ruku i položila na svoj stomak. Nestrpljiv da ugleda svet, naš sin se upravo prvi put pomerao i naša tri srca kucala su u istom taktu tu u suterenu kuće u beogradskom naselju Braće Jerković .

*

Onda dolaze nevidljive godine, vremenska praznina ispunjena odnosima sa ženama kao negovateljicama mojih teških prostrelnih rana. Kad jednoga dana…

U toku priprema za izvođenje novogodišnje predstave za decu, pridružila nam se mlada i naočita flautistkinja, sestra naše saradnice, tek prispela sa konzervatorija u Parizu, Ana B. Odevena u svetloprugaste kombinezon-pantalone, nalik na arlekina svirala je songove u predstavi. Odrvenelih osećanja, ugledao sam njene oči dok je provirivala na galeriju u šminkernici, dok mi je Maja skidala stiks sa lica kojim mi je bila pričvršćena brada Deda mraza. Nakon jedne od predstava, kada smo po pravilu išli na „pićence“ u Manjež, ukrcala se na praznu stolicu do mene, na kojoj je, po običaju prvog rasporeda sedela Maja: E, od sad ja sedim ovde, hladno je dobacila našoj organizatorki kada se ova, otresajući mokrim rukama po vazduhu vratila iz nužnika. Nema problema, procedila je Maja. Ićićeš i ti na pišanje večeras… Kada su stali da nas zaposedaju vinjaci i piva, pritisnuta potrebom, Ana mi je došapnula: Čuvaj mi stolicu. Naravno da joj Maja nije ostala dužna, preigrala se munjevito. Onda sam ja (napokon) reagovao i obratio se sestri Ane B: Daš mi sestru jedan krug po parku večeras?

Otada, je taj krug trajao sedam godina.

Ona, Ana B. me je od samog početka čekala, zaista dugo čekala. Uživao sam u njenoj privrženosti, kada me je dočekivala na vratima poskakujući od radosti. Na ta vrata stao sam sve ređe da dolazim na vreme, odajući se kafanskim sedeljkama inhalaciji duvanskog dima i nalivanjem alkoholom. Na prvi obed koji nam je priredila zadocnio sam čitavih šest sati. Toliko me je čekala moja tek promovisana supruga nakon svadbenog slavlja, kada sam ostao da „regulišem troškove“.

Uranjao sam u njene zelene godine i njenu vedrinu, bila je odista cvrkutave duše i zvuk njene flaute je punio moje uši i naš stan. Kadgod sam zaspavši za kratka popodnevna odmora, na njeno repetiranje solfeđa sanjao da ponavljam jednu te istu jezičku frazu bezbroj puta na poticaj tonova iz sobe u kojoj je vežbala. Jednom sam se tako probudio i rekao – Kuća je puna mavilja. Nikad nisam sreo tako mladu ženu, koja je nosila nagotu svoga bića na tako jednostavan način, koja je nosila takvu radost na licu, koja me je tako odano pratila, prekucavala sve moje tekstove za knjige i pozorišne predstave na prvom našem računaru sa tamnom pozadinom i zelenim slovima. U to vreme preživeli smo najveću inflaciju ikada u našoj zemlji. Jugoslavija se još nije bila raspala, ali smo znali da će biti sranja. Međutim zarađivao sam novac sa neverovatnom lakoćom i organizovali smo našu egzistenciju na izvestan luksuzan način nasuprot oskudice. Nagutali smo se suzavca na Trgu republike devetog marta 1991. Išla je ukorak samnom od Novog Sada do Beča. Bila je druga, veoma brižna i posvećena majka mome sinu, igrala fudbala u dvorištu sa njim dok je oco okapavao nad rukopisima…

Kao preispoljna budala oslonio sam se svom težinom na njeno krhko i tanano biće i sav njen mar jedan deo mene je stao da podrazumeva, zapravo bio uveren da će ta, komforna idila trajati beskonačno.

Ana B. je pre našega zajedništva već bila imala dugu vezu, tako da sam se isprva osećao prestupnikom, ali je rad vremena docnije nivelisao svaku grižu savesti. Zaboravio sam da se u životu sve vraća istom merom. Meni se isto vratilo kad sam se najmanje nadao kada sam već bio uljuljkan i siguran da sam napokon našao sreću sa ovom mladom, dragom, pametnom i darovitom ženom koja je rasla na moje oči i nadrasla moju inertnost u našoj vezi.

Iskazala je nedvosmisleno svoj protest što sam prevideo njene potrebe, što se nisam još razveo od Sanje i što oklevam da učinim na volju njenom materinskom porivu. Bio sam voljen snažno i duboko od trinaest godina mlađe žene zagrljen njenom ushićenošću samom činjenicom da postojim, zbog čega sam imao utisak da i sam učestvujem a nisam. Ona se takođe okretala meni kao nekoj vrsti utehe, zaštite i obećanja budućnosti. A da sam ja voleo u njoj negovateljicu koja zajedno samnom obavlja poslove na mojoj rehabilitaciji i uzimanja vazduha nakon tuge i žaljenja posle razvoda.

Trebalo mi je vremena da to shvatim nakon njene molbe da iselim sebe i stvari iz stana i njenog života. Kao što mi je trebalo vremena da razaberem ko sam bio u blagodeti boravka sa njom.