Da li je moguć povratak talibana na vlast?

Džaved Rahimi je bio srednjoškolac kada su talibani pod kontrolom imali 90 odsto teritorije Avganistana. Bio je žrtva fizičkog nasilja tamošnjih islamista. „Prebili su me tri-četiri puta samo zbog toga što mi je kosa bila nešto duža ili zato što sam previše skratio bradu“, priča 32-godišnji mladić, koji živi u zapadnoavganistanskoj provinciji Gor.

Međutim, Rahimi vjeruje da bi talibanima trebalo dati još jednu šansu, ukoliko se zaista odreknu nasilja, prihvate ustav, prava žena i okrenu umjerenijoj islamističkoj politici.

Avganistanski stručnjak Kejt Klark smatra da su talibani radikalniji kao borci, u opoziciji, nego dok su bili na vlasti. „Bili su organizovana, dobro disciplinovana sila, mada su odgovorni i za neke ratne zločine. Sada kada su u opoziciji, na meti su im i civili. Oni vjeruju da imaju pravo na te likvidacije“, ističe Klark u razgovoru za DW, inače članica Mreže avganistanskih analitičara sa sjedištem u Kabulu.

Opada podrška talibanima

Olako pribjegavanje nasilju, učinilo je talibane prilično neomiljenim u narodu, kaže Humaira Hakmal, aktivistkinja za prava žena i univerzitetski profesor. Nakon što je 1992. godine pala pro-sovjetska, komunistička vlada, Avganistan se zatekao u građanskom ratu. Mudžahedini su u svojim pohodima ubijali muškarce druge etničke pripadnosti, a žene silovali. I oni koji nisu razmišljali o bjekstvu, bili su primorani da napuste svoje ognjište, jer bi im vojnici palili kuće.

Na scenu nastupaju talibani, koji su se profilisali kao političko-vjerski pokret. Na čelu tadašnjih talibana bio je jednooki Mulah Muhamad Omar, koji se za razliku od mudžahedina, zalagao za mir u zemlji. Vremenom su talibani preuzeli odgovornost za veći dio Avganistana, kojim su upravljali desetak godina, sve dok SAD nisu krenule u potragu za Osamom bin Ladenom, vođom terorista Al-kaide (kojeg je Amerika smatrala odgovornim za napade na Svjetski trgovinski centar, 11. septembra 2001. godine).

Prema mišljenju aktivistkinje Hakmal, građani su izgubili nadu u talibane, posebno otkad su preuzeli ulogu pobunjeničkih snaga. U prilog toj tezi govori i velika izlaznost ljudi na predsjedničke izbore, uprkos brojnim prijetnjama. I oni koji su imali razumijevanja za talibansku ideologiju, na kraju su digli ruke od nje. I ne samo to. „Mnogi su time iskazali mržnju prema talibanima“, dodaje profesorka političkih nauka na Univerzitetu u Kabulu.

Demokratizacija društva se ne može zaustaviti?

Talibani su osudili održavanje izbora i započeli da šire strah u narodu širom zemlje. Ali učinak tog zastrašivanja bio je kratkog dometa. Osam predsjedničkih kandidata u prvom krugu, potvrdilo je okretanje avganistanskog društva demokratskom procesu. Prijetnje talibana nisu zaplašile ni Kutbudina Hilala, nezavisnog kandidata, koji je nekada i sam bio pripadnik oružane grupe Hezb-i-islami. Hakmal ističe da je održavanje fer izbora podrazumijevalo da se svim političkim subjektima omogući učešće na izborima, pa tako i talibanima. Na kraju krajeva, građani su ti koji odlučuju i o sudbini talibanskog pokreta.

Ipak, stiče se utisak da ima dosta onih, koji smatraju da su izbori raspisani prerano. Vakil Ahmad Mutavaki, nekadašnji ministar inostranih poslova tvrdi da su Avganistanu najprije potrebni mirovni razgovori, koji bi omogućili dopunu ustava i potpuno povlačenje stranih trupa. Tek tada bi trebalo održati izbore.

Bojazan da u još uvijek ima onih koji podržavaju talibanske snage nije opravdana, dodaje Klark. U početku, u prvih par godina, od 2000. na ovamo, postojao je trend, koji je nagovještavao podršku pobunjenicima, zbog „veoma lošeg učinka tadašnje vlade i ponašanja vojnih snaga zapadnih zemalja“. Ali to se promijenilo, sve je manje onih koji imaju razumijevanja za politiku talibana. „Vjerujem da se Avganistan mijenja, iz godine u godinu i da su okolnosti takve da je, kako vrijeme prolazi, sve manje izgleda za povratak talibana na vlast.“

Autori: Masud Saifulah / Jakov Leon

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić