1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Bugarska ograda protiv izbeglica

Ivan Bedrov / Jakov Leon31. jul 2014.

Bugarska je na granici sa Turskom podigla ogradu, kako bi sprečila dolazak ilegalnih imigranata. U malom pograničnom mestu, ljude zbijaju šale na račun vladinih mera – ali od granične ograde ipak profitiraju.

https://p.dw.com/p/1Cmq2
zum Thema: Bulgarien - Grenzzaun zur Türkei
Foto: DW/Ivan Bedrov

„Otkako je podignuta ograda, nema mnogo izbeglica“, priča Nikolinka Dimitrova (33) iz Goljam Derventa, sela na bugarsko-turskoj granici. Ova meštanka ima veoma ozbiljan zadatak: mora da pozove telefonski broj 112, svaki put kada na granici uoči nešto neobično. Drugim rečima, ako primeti ilegalne izbeglice, Nikolina ima obavezu da pozove nadležne organe.

Tri metra

Od prošle godine, u više navrata, u selo su dolazili napaćeni ljudi iskrivljenih lica u iscepanoj odeći. Njihov jezik niko ne razume, a i kako bi – dolaze iz Sirije, neki čak i iz Avganistana i Iraka. Ukoliko uspeju da se domognu sela, procedura je jasna: gradonačelnik poziva graničnu policiju, izbeglice moraju biti evidentirane, registrovane i upućene u izbeglički centar.

Nekoliko stotina metara od sela nalazi se čuvena ograda. Tako se i ovde naziva sistem nadzora opremljen senzorima koji automatski registruju pokrete i aktiviraju kamere. Visoka je tri metra, a dugačka 30 kilometara. Sa bugarske strane deluje normalno, ali sa turske je dodatno obezbeđena bodljikavom žicom. Nemoguće je savladati ovu prepreku.

Ipak, uvek iznova ima onih koji pokušavaju. „Da, pokušaja ima, ali niko nije uspeo da je pređe. Neki donose merdevine ili stabla, naslanjaju ih na ogradu, kako bi je lakše savladali. Ali mi imamo uvid u to šta se dešava, tako da uvek možemo da reagujemo“, priča Stojan Stojanov, šef granične policije u Elhovu. Njegova jedinica je zadužena za nadgledanje prelaza i ograde. Granica između Bugarske i Turske duga je 271 kilometar. Dvanaest odsto je u međuvremeno obezbeđeno ogradom. U projekat je investirano 4,5 miliona evra.

„Oni ipak uspevaju da raseku ogradu i da se probiju. Evo, danas ponovo popravljaju ogradu, jer je oštećena. Novac odlazi nizašta, a reč je o milionima“, žali se Nikolinka Dimitrova. Doduše, nije jedina. U bugarskoj javnosti se sve više govori o uzaludnom i skupom projektu, za koji nije isključeno da ga indirektno finansira Evropska unija.

Skaču kao majmuni

Marija je vlasnica kafane u prvom većem gradu u okolini – Elhovu. Zna za mnoštvo priča o izbeglicama i žičanoj ogradi. „Skaču preko žice kao majmuni! Prvo bacaju granje na ogradu i tako pokušavaju da pređu.“ Pitamo je, odakle zna sve te detalje. „Znate kako to ide, u razgovoru sa momcima iz policije, svašta se može čuti“, odgovara.

zum Thema: Bulgarien - Grenzzaun zur Türkei
Stojan Stojanov - ne voli ogradu, ali mu olakšava posaoFoto: DW/Ivan Bedrov

Teško je reći, da li ti momci žele samo da impresioniraju vlasnicu kafane, ali prema zvaničnim informacijama bugarske policije, ogradu niko ne preskače, tako da do sada nijedan ilegalni useljenik nije uspeo da pređe novu ogradu. „Od kako je ova ograda u funkciji i broj pokušaja ilegalnog prelaska drastično je opao“, dodaje komesar Stojanov.

Prošle godine, oko 11.500 osoba pokušalo je ilegalno da pređe granicu Turske i Bugarske. „To je bio pakao“, žali se policijski službenik. Od početka 2014, zabeleženo je 1.728 pokušaja. Od bugarske granične policije često se može čuti i obrazloženje da podizanje žičane ograde ne služi tome da se u potpunosti blokira ulaz u Evropsku uniju, već je reč o pokušaju da se svi imigranti navedu na korišćenje zvaničnog graničnog prelaza. Jer to je jedini način za legalni ulazak u zemlju. Izbeglice moraju biti evidentirane, a zatim prebačene u izbeglički centar.

Dobrodošli u EU

S druge strane, bodljikava žica na granici Evropske unije izložila je Brisel i Sofiju oštrim međunarodnim kritikama. Mada se i među samim građanima Bugarske može čuti mišljenje da je vlada očigledno „morala nekako da potroši novac EU“. Istovremeno, lokalne političare niko ništa nije pitao. Odluka o podizanju ograde doneta je u državnom vrhu. „Ja lično ne volim tu ogradu“, kaže policajac Stojanov, ali priznaje da predstavlja veliku pomoć u njegovom poslu. Ipak, upravo se o funkcionalnosti žičane ograde može raspravljati. Jer ona počinje usred nedođije i završava se na nelogičnom mestu, tridesetak kilometara dalje. Objašnjenje glasi da je baš to područje sa turske strane najviše prometno, kao i da odatle ni izbeglički centar kod Jedrena nije daleko.

Ipak, čini se da ova ograda zagorčava život barem turskim švercerima. Ranije su nesretne izbeglice trpali u kamione i transportere, da bih na kraju iskrcali u Evropskoj uniji – što znači tek koji kilometar u Bugarskoj i to negde u pustoši. „Prošle zime smo imali više od 40 slučajeva u kojim su morale da intervenišu spasilačke ekipe. Na sreću nije bilo mrtvih. A među izbeglicama je bilo i beba i bespomoćnih staraca“, priseća se Stojanov.

zum Thema: Bulgarien - Grenzzaun zur Türkei
Ograda duga 30 kilometaraFoto: DW/Ivan Bedrov

Ostaje pitanje, zašto ilegalni useljenici uopšte izbegavaju zvanične granične prelaze, s obzirom da ih očekuje ista sudbina? „To je sasvim jednostavno“, objašnjava policijski službenik. „Prema propisima EU, o azilu odlučuje prva zemlja na čiju su teritoriju došle izbeglice – u ovom slučaju Bugarska. Mnogi se nadaju da će bolje proći ako se prijave u nekoj drugoj zemlji, Austriji ili Nemačkoj. Zato svim silama pokušavaju iz Bugarske da se domognu neke druge zemlje EU", objašnjava Stojanov.

Ćute oni, ćutimo i mi“

Meštani bugarskih sela poput Goljam Dervente ili Elhova su samo tu i tamo imali nekog posla sa spornim izbeglicama. Jedna starica – baba Pena, kako je još zovu, primila je prošle godine grupu izbeglica u svoju kuću i spremila im jelo. Zatim je pozvala policiju i više nikada nije čula šta se sa njima dogodilo. Ne zna ni odakle su došli, ni kuda su krenuli. „Ništa ih ne razumete“, kaže ova starica. „Ćute oni, ćutimo i mi.“

Za njih su svi ti stranci deluju isto, a izbeglički centri su zatvoreni za javnost. Meštani čak i manje negoduju zbog ilegalnih useljenika,nego drugi stanovnici Bugarske, a i sporna žičana ograda im donekle donosi korist. Jer, već godinama niko nije u to područje uložio toliko novca, a sad su tu i službenici koji opslužuju ogradu. U lokalnom hotelu su stalno vojnici i policajci, a porastao je i promet u kafanama i restoranima. To primećuje i vlasnica kafane Marija. „Došlo je malo života i u ovaj naš kraj. To je inače područje od kojeg je i Bog digao ruke.“