Zorba ne dijeli ljude na Grke i Makedonce

Njegovo ime ne postoji na repertoaru makedonske kulturne scene – ni u baletu, ni u pozorištu, ni na filmu. Poređenja radi, za balet u kome je oživljeno djelo slavnog grčkog pisca Nikosa Kazancakisa, u Sofiji su prošlog mjeseca praktično razgrabljene karte. Slično je i na ljetnjim pozornicama u Splitu, Dubrovniku i drugim gradovima u regionu. Očigledno je da Grk Zorba živi svuda, samo ne i u Makedoniji. Tu samo počiva – na parceli broj 17, aleja 3, grobno mesto 23, na groblju Butel u Skoplju.

Ako se uzmu u obzir zategnuti politički odnosi na relaciji Atina-Skoplje, postavlja se pitanje zašto Makedonija ne koristi lik Aleksisa Zorbe kao dodirnu tačku za otvaranje kulturnih koridora između dviju zemalja? Danas rijetko koji sagovornik ima odgovor na to pitanje – ili sliježu ramenima ili napominju da je u tom slučaju „kultura u sjenci međunarodne politike“. Ipak, slažu se da to može da bude potez kojim bi se poboljšao kontakt između dvije zemlje, pošto Zorbin književni lik ne podstiče ni nacionalizam ni politikanstvo.

Pravi Zorba ima kosmopolitski imidž. U pitanju je mladi udovac Jorgos koji je u proljeće 1922. godine vozom iz Soluna stigao u Skoplje, zajedno sa svojom 10-godišnjom ćerkom Ekatarinom. Od tog dana, pa u naredne dvije decenije, njegov dom bio je gradski hotel „Lovec“, ali i lokalne kafane, naročito gostionica Marger, gdje je sa prijateljima igrao, pio i pjevao. Pred kraj života rukovodio je iskopavanjem raznih ruda i škriljca, i vodio beskrajno duge razgovore i prepiske sa piscem Kazancakisom, opisujući mu atmosferu u gradu i sopstveni život. Preminuo je od srčanog udara 1941. godine, nekoliko mjeseci nakon što se njegova ćerka udala za bogatog trgovca Jovana Jadu i samo nekoliko dana nakon što je Kazancakis na papiru napisao naslov svog novog romana – Grk Zorba.

Nema ga ni na turističkoj mapi

U doba kada se bliža i dalja istorija Skoplja na sve strane izliva u bronzi i mermeru, Zorbe nema ni na papiru – odnosno ni na jednoj kulturnoj niti turističkoj mapi. Zbog promjena urbanističkih planova, Zorbini ostaci su 1954. godine prebačeni sa starog groblja pod Vodnom, na groblje u Butelu. Staratelj porodične grobnice je bliski rođak potomaka Zorbe. Za sve druge, teško je da pronađu tu parcelu, bez pomoći ljudi koji rade na groblju. A da li je moguće pronaći i onaj put koji vodi, ne do groba, već do scene?

Ministarstvo kulture tvrdi da podržava i da će podržavati sve inicijative u svrhu kulturnog zbližavanja Makedonije sa susjedima: „Bez sumnje, postoje mnoge ličnosti koje su dale svoj doprinos izgradnji kulturnog identiteta regiona, ličnosti na čijim djelima mogu da se grade mostovi za kulturne veze zemalja u našem okruženju. U tom kontekstu, možemo da se podsjetimo na djela kompozitora Mikisa Teodorakisa prije nekoliko godina u Makedonskoj operi i baletu, koji je, zajedno sa makedonskim umjetnicima, svijetu predstavio svoje muzičko djelo 'Grk Zorba'. Ministarstvo kulture spremno je za saradnju i ostvarivanje novih kulturnih projekata koji su u zajedničkom interesu i koji omogućavaju predstavljanje makedonskih i grčkih umjetnika u obje zemlje“, kažu iz resora kulture.

Ipak, gostovanje Teodorakisa nije bilo baš „prije nekoliko godina“, kao što nedavno je podsjetio i grčki list „Etnos“, koji je prije 17 godina i objavio priču o otkrivanju groba Grka Zorbe: „'Pronašli smo grob Grka Zorbe u Skoplju“, napisali su tada (1996.) grčki novinari nakon uspješnog istraživanja u Solunu, Skoplju i Beogradu“. Nekoliko sedmica nakon toga, kompozitor Mikis Teodorakis posjetio je Skoplje da bi predstavio svoje muzičko djelo Zorba Grk u Makedonskom narodnom pozorištu u Skoplju, na koncertu na kome je prisustvovao i tadašnji predsjednik Kiro Gligorov. Od tada, pa do danas, oko „Zorbe“ se ne dešava ništa.

Moć prijateljstva

Vladimir Martinovski, pisac i vanredni profesor Filološkog fakulteta na Univerzitetu „Sveti Ćirilo i Metodije“, smatra da je harizmatični Grk aktuelan i danas: „Još u gimnaziji, dok sam čitao romane Kazancakisa, bio sam veoma uzbuđen kada sam slučajno saznao da je čovjek koji je bio prototip za lik Aleksisa Zorbe, živio u Skoplju. Možda zvuči paradoksalno, ali ja nisam još posjetio njegov grob, iako mi je simpatičan kao književni lik. Ali prije desetak godina sam bio na grobu Kazancakisa na Kritu, a njegov epitaf glasi: ‚Ne nadam se ničemu, ne plašim se ničega. Ja sam slobodan.' Nedavno sam ponovo došao u dodir sa djelima Kazancakisa preko filozofsko-mistične poeme 'Salvatores Die / Spasitelji boga'. Dalekosežnost filozofsko-poetskih ideja plasiranih u toj njegovoj ranoj pjesmi, gde se naziru klice kasnijih djela tog autora (uključujući tu i roman Aleksis Zorba), zadiru u veliki broj izazova pred kojima je i savremeni čovjek. Naročito je riječ o temi slobode, vjere u sopstvene potencijale i zadatke čovjeka kao duhovnog bića“, kaže Martinovski i zaključuje da bi roman Kazancakisa mogao da se čita, između ostalog, i kao knjiga o moći prijateljstva i otvorenosti prema različitim pogledima na svijet.

Piščev amanet

Kazancakis je preminuo 1957. godine, daleko od rodne zemlje – u Frajburgu, u Njemačkoj – ali njegovi ostaci su na rodnom Kritu. On nije doživio da vidi svoje književno djelo na velikom filmskom platnu. Režiser Mihalis Kakojanis, koji je stvorio veliki broj filmova, nikada nije ponovio svjetski uspjeh filma „Grk Zorba“ iz 1964. godine (naslovna fotografija). Film je osvojio tri Oskara i u njemu je nastupila slavna glumačka ekipa: Entoni Kvin, Alan Vejts, Irena Papas, Lila Kedrova… Muzika za film, djelo najpoznatijeg grčkog kompozitora Mikisa Teodorakisa, postala je nezvanična himna Grčke, a sirtaki i dalje svira i u adaptaciji za balet „Grk Zorba“ koja je premijerno izvedena 1988. godine u areni u Veroni. Od tada ju je vidjelo više od tri miliona ljudi u 30 zemalja svijeta, a jednom prilikom je čak izvedena pred 120.000 ljudi na otvorenom stadionu u Rio De Žaneiru. „Grk Zorba“ i tamo pronalazi svoju publiku. Ipak, nikada nije izveden pred Makedoncima i Grcima istovremeno.

Zorbina replika u slavnom romanu daje odgovor na mnoga današnja pitanja: „Jedno vrijeme sam dijelio ljude na Bugare, Turke, Makedonce i Grke, a sada na dobre i loše. Jednog dana neću činiti čak ni to, jer ćemo svi počivati u jednoj istoj zemlji…“ Taj književni amanet Nikosa Kazancakisa mogao bi da bude uvertira za budućnost Skoplja, Atine, ali mnogih drugih. Da li će oni to iskoristiti?

Autorka: Katerina Blaževska

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić