Zlatne kućice za bosanske pčelice

Prvi novac od proizvodnje košnica, Mladen Ivanović iz naselja Poljavnice, opština Novi Grad, zaradio je sasvim slučajno. Njegova dva pčelinja društva brzo su se rojila, a kako za nove košnice u koje ih je valjalo smjestiti nije imao novca, Mladen, i sretan i spretan, latio se, priča, „testere, čekića i ekserȃ“. A onda je u Poljavnice put nanio jednog pčelara iz Cazina. „Moje `kreacije` odmah su mu se svidjele“, šali se Mladen. „Kaže `jesu ti ovo košnice za prodaju?` Reko` `nisu za prodaju, ovo sam ja napravio sebi`. Kaže `hajde, prodaj mi te košnice, sviđaju mi se, evo ti 120 maraka po jednoj košnici`!“

1200 maraka za deset košnica, u onoj „poslijeratnoj besparici“ bila je to velika svota novca, sjeća se Mladen; on ga je uložio u drvo za nove košnice. Sljedećih 60 ponovo je prodao; istom pčelaru, za iste pare. Korak po korak, Mladen se nakon dvije godine odlučio za kupovinu profesionalnih mašina. Ali je nakon ove investicije, priča, ponovo ostao bez novca. Samo što se tada – sreća prati hrabre, šali se Mladen - u Poljavnici ponovo pojavio sudbonosni putnik namjernik. „I dođe mi čovjek iz Bihaća, Dedić Zuhdija, moj veliki prijatelj i dan-danas, znači prije deset godina dođe kod mene, jer mu je taj iz Cazina rekao da je kupio košnice kod mene, kaže `imaš košnica?` Reko` `nemam!` Kaže `pa što ne kupiš dasku?` Reko` `pa nemam odakle!` Kaže on, `hajde doću ja sutra, i pozajmiti ti pare da kreneš sa tim poslom!`“

Košnice za čitavu regiju

Mladen, kaže, nije vjerovao da će Zuhdija stvarno doći sa parama. „Čovjeka vidim prvi put u životu, uz to još musliman iz Bihaća, a rat samo što je stao“, prisjeća se doživljaja Mladen, i danas pomalo sa čuđenjem. On i Zuhdija od tada su, međutim, veliki prijatelji, „nema šanse da danas odem u Bihać, a da ne svratim kod Zuhdije na kafu“, priča Mladen.

Njegova „Zlatna pčela“ danas zapošljava 15 radnika i mjesečno proizvodi 600 do 700 košnica. Kupuju ih i u Hrvatskoj i u Sloveniji, ali se najveći dio ipak proda u BiH. „Ljudi se valjda na taj način prehranjuju“, objašnjava Mladen, i u istom dahu kritikuje odnos države prema bh. pčelarima. „Pčelarstvo u Bosni je bogatstvo što se tiče kvalitete meda. Ali nije iskorišteno. Moglo bi biti više pčelara. Samo da država stane iza toga, barem oko otkupa meda. Poticaj ne mora biti kao u Hrvatskoj 25 maraka po košnici, neka bude 5 maraka po košnici, ali da se zna. Da se zna koliko ko ima društava, koliko ko može proizvesti, jednostavno da im se malo pomogne, jer oni su prepušteni sami sebi.“

Mladen, priča, poznaje pčelare koji proizvedu i po dvije tone meda, ali im ga niko ne želi otkupiti. Istovremeno, a pod parolom „kupujmo domaće“, u trgovinama se prodaje med iz Slovenije i Hrvatske. „Po duplo većoj cijeni, a duplo lošije kvalitete“, tvrdi Mladen. Isti je, kaže, odnos države i prema poduzetnicima; umjesto da ti pomognu, slikovit je vlasnik „Zlatne pčele“, oni te, kaže, zajašu. „Imao sam tačno 29 inspekcija za četiri do pet godina“, objašnjava Mladen „ekologija, zagađivanje, građevinske dozvole, protivpožarni, svi mogući eleborati, sve su me natjerali da ispoštujem i ja sam ispoštovao. Mada me to puno koštalo i to je bilo na samom početku rada.“ Onda, dodaje Mladen, kada mu je bilo najteže.

Valjda bi vrijedne i sposobne ljude država trebala pomagati, čudi se Mladen, ali ko zna, kaže, „možda to nekome i odgovara, da se narod ovako pati“!