Brzim do Visokog

Dok brzi voz Sarajevo-Zagreb, izlazi iz stanice Podlugovi, moja saputnica, Biljana D. iz Rijeke, kaže: „Željeznički kolodvori rastužuju. Nekako, podsjećaju na ljude koji su se voljeli, a nikada se nisu oprostili.“ Njena ljubavna priča ima sretan kraj. Nakon osam godina veze, Biljana i njen mladić Sarajlija uskoro će stati na 'ludi' kamen. Biljana putuje za Zagreb, a onda hvata vezu za Rijeku. Već dva mjeseca živi u Sarajevu. „Dobro je,“ kaže. „Sarajevo je mnogo življi grad od Rijeke. Rijeka je zimi tmurna, pusta i nema se gdje izići. Volim Bosnu i vaše ljude. Mnogo ste temperamentniji i otvoreniji od nas. Mi smo nekako, postali umišljena, zatvorena zajednica i pomalo autistična. Za dva mjeseca su me svi u Sarajevu prihvatili, potpuno ste otvoreni za novo i drugačije i to mi se sviđa,“ kaže Biljana. Treba li reći da mi se dopala priča moje saputnice?

„Zašto voz?

Adnan Isović studira žurnalistiku u Sarajevu i svake sedmice bar jedanput putuje brzim vozom na relaciji Sarajevo – Zavidovići. „Zašto voz? Vozom putujem od djetinjstva, jer je udoban, a osim toga, uvijek sretnem neko društvo i upoznam zanimljive ljude,“ kaže Adnan, moj budući kolega.

Zavolio je novinarstvo jer vjeruje da, osim što je posao zanimljiv i dinamičan, donosi i mnogo putovanja, a on baš voli da putuje. Sarađivao je sa njemačkom organizacijom „Schüler Helfen Leben“ u Sarajevu, koja pomaže mladima u BiH da steknu iskustvo iz novinarstva. „Zahvaljujući SHL-u mladi iz cijele naše zemlje zajednički rade projekte. Mislim da je njima cilj da rade na zbližavanju mladih iz Federacije BiH i Republike Srpske“, kaže Adnan Isović. Volio bi da bude sportski komentator jednoga dana, onako kao Nikola Bilić.

Nailazi čovjek koji gura kolica prepuna sokova. Pravi mali pokretni bife. Sve je skupo. „Šteta što nema vagon restorana, sada bi bilo dobro uzeti neki sendvič,“ kaže Adnan. „A cijene su kao da smo u kafiću. Svaki čas prolazi tamo-vamo i niko mu ne kupuje. Kako ne može da shvati da nešto nije uredu?“ Na stanici u Visokom, nakon desetak minuta vožnje od Podlugova, izlazim iz 'brzog' prepuna reminiscencija na djetinjstvo. Nekada sam živjela u ovom gradu. Ali baš zato, da priča ne bude obojena mojim nostalgičnim sjećanjima, odlučujem da u obilazak čaršije, kako Visočani zovu svoj gradić, krenem sa kolegom Sinišom Subotićem. Dopisnik je „Oslobođenja“ i dugo je pisao o čuvenim visočkim piramidama. „Pa, dokle ste stigli sa piramidama?“ pitam. „Zima je i radovi su obustavljeni. Ali siguran sam da će čovjek kakav je Semir Osmanagić, i pored svih poteškoća sa kojima se susreće, nastaviti sa istraživanjem na arheološkim lokacijama, čim vrijeme dozvoli,“ kaže Siniša.

Kad je prije dvije godine, samostalni istraživač Semir Osmanagić, došao iz Hjustona u Americi gdje živi, i iskopao prvu lopatu zemlje na brdu Visočica u Visokom, svijet se suočio sa nevjerovatnim 'otkrićima'. Najveće piramide na svijetu u Visokom! Ne samo jedna, nego dvije piramide! Pronađena još jedna! Ukupno četiri piramide u Visokom! Vrištali su naslovi sa prvih strana uglednih listova u BiH. Uskoro je osnovana fondacija „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca“, cijeli politički vrh BiH je posjetio iskopine, a nagrnuli su i radoznali turisti. „Sjećam se jednog tvog članka u novinama sa fotografijom na kojoj se vidi putokaz, a na njemu piše 'Ćevapi kod faraona',“ kažem Siniši.

Bosanski Indijana Džons

„Visoko nikada nije imalo bolju reklamu, nego kada se pojavila reportaža o bosanskim piramidama na CNN-u. Kad je došla njihova ekipa, i ispričala priču o bosanskom Indijana Džonsu, kako su prozvali Semira Osmanagića, onda je baš krenulo. Piramide je posjetilo i 130.000 radoznalih ljudi, koje još zovemo i turistima. Ako je svako ostavio samo po marku, eto dobitka za grad,“ kaže novinar Subotić. „Dobro,“ kažem. „Visočani su poznati kao dobri trgovci i ne čudi da u ovom slučaju prodaju, možda, samo ideju i to o nečemu što još nije dokazano. Stvarno, o čemu se ovdje, zapravo, radi?“ „Jednostavno, Semir Osmanagić je bosanski čovjek koji je dugo živio u Americi, vratio se u Visoko i kupio sebi svoj san. Znači, uložio je svoj novac u nešto u što vjeruje i on će sa ovom pričom ići do kraja. Na neki način je i pomogao Visočanima, jer su svi profitirali od piramida kroz suvenire, ugostiteljstvo i turizam. Niko od toga nije imao nekih neprijatnosti u Visokom,“ kaže Siniša Subotić. Nije bilo neprijatnosti, ali podsmijeha jeste. Ako se kojim slučajem dokaže da je Osmanagićev san bio ispravan, mogla bi se istorija ovih naroda ponovo pisati. A Bosna i Hercegovina već ima višak istorije. „Običan čovjek tu priču jednostavno upija i dobro mu je s njom. Poslije rata i svega što se dešavalo na ovim prostorima, pojavio se neko sa jednom neobičnom idejom i to je to. Svi smo mi godinama gledali u brdo Visočicu iznad grada, ali samo je on prepoznao u njoj piramidu,“ kaže Subotić.

Svi putevi vode u Visoko

Grad se dobro pripremio za ono što ga je snašlo. Svuda po gradu brojni putokazi pokazuju pravac prema piramidama i ulazima u podzemne tunele. Nazivi kafića i restorana su prilagođeni novonastaloj situaciji. Najveća picerija u gradu zove se „Huaca Del Sol“ (Piramida Sunca), a suveniri-piramide prodaju se na svakom koraku. Čak su i domaće žene pravile masni sir u obliku piramide. „Pravićemo ga opet“, kaže Nermina Džafić „Sad je sve stalo, čim proljeće grane, eto naših piramida od sira.“ A šta kažu poznati Visočani? Kemal Vražić Ibe, jedna je od legendi Visokog. Nekadašnji rukometaš, dogurao je do reprezentacije Jugoslavije i prvi je rukometaš sa jugoslovenskih prostora koji je svoju karijeru nastavio u inostranstvu. „Prvi sam donio u Visoko ploče Rolling Stonesa, Zeppelina, Trogsa, Beach Boysa i prvi sam doveo „Indexe“ u našu čaršiju. Donosio sam i modne trendove iz svijeta,“ kaže popularni Ibe. „Jeste li zadovoljni kako se Visoko razvija?“ pitam.

„Nisam, nula. Najgore je kad 'papci' dođu u grad, al' s parama,“ kaže bivši rukometaš i doziva svoje najbolje prijatelje, tri labradora, Mališu, Pašu i Saru. „A piramide?“ Malo se zamislio, a onda rekao: „Piramide postoje i da smo mi kao država jedinstveni, one bi bile priznate. Greška je što ljudi neće da vjeruju da postoje. Ako je Visoko bilo grad kraljeva, a to znamo iz istorije, zašto ne bi moglo biti i grad faraona,?“ pita Kemal Vražić i ja mislim kako mu prezime sasvim dobro stoji. Još uvijek nisam sigurna da li se samo šalio. Moj kolega Siniša Subotić predlaže, ako mi je već do šale, da posjetimo još jednog od poznatih Visočana, karikaturistu Šakira Karamehića. Šakir je dugo objavljivao svoje karikature, prije u jugoslovenskim, a poslije u bosanskohercegovačkim dnevnim listovima.

Tri puta je pobjeđivao sa svojim karikaturama na konkursima. Na njegovim radovima nema piramida. „A to vi po sistemu, 'ne diraj mi piramidu'. Nećete da je stavite ni u karikaturu?“ kažem. Smije se Šakir. „Pa, akobogda, nešto će biti. Čujem priče u čaršiji, nešto pročitam u novinama. Došlo nam je preko 130 000 ljudi. Jesu li privučeni ili navučeni, ja ne znam. Ali to je nafaka, kako god okreneš,“ kaže karikaturista i dodaje da su humor i karikatura protjerani sa ovih prostora.“Narodu možda više nije do smijeha, ali nije dobro da smijeh postane grijeh,“ kaže Šakir.

Dok čekamo piramide

I dok Visočani ne dokažu da su brda uokolo, zapravo građevine stare preko 10.000 godina, usred grada imaju građevinu sa kojom mogu da se ponose. Šerefudinova Bijela džamija, otvorena je 1980. godine. Arhitekta Zlatko Ugljen za projekat je nagrađen Aga Khanovom nagradom. Godine 2007. udruženje mađarskih arhitekata ocijenilo je da je Bijela džamija u Visokom među tri najbolje dizajnirana sakralna prostora u Evropi. „Pogledajte munaru,“ kaže imam džamije, Mustafa Omerdić. „Četiri zelena stuba pri vrhu, kad se pogledaju zajedno, ko imalo zna arapski jezik, može da pročita riječ - Allah. Dva stuba unutra, koji se gore odvajaju, čine otvorenu knjigu. Dakle, to je veza sa prvom objavom. Eto, čovječe, uči, čitaj, penji se u vasionu, tvoj je svijet,“ kaže imam. Pale se prva svjetla. Brzi voz za Zagreb polazi sa visočke stanice, dok snijeg pada polako kao zaborav.