1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Birokratija zamalo ubila malog Leonarda

14. april 2014.

Pred nemačkim sudom vodi se postupak zbog navodnog nemara lekara i osoblja doma za azilante, koji je malog Leonarda Petrovića skoro koštao života. Zidojče danas donosi priču ove romske porodice iz Srbije.

https://p.dw.com/p/1Bhcs
Symbolbild Stacheldraht Hand Gefangenschaft
Foto: Fotolia

Hilarius H. (68) i Volfgang T. (51) su čuvari Centra za azilante u Cirndorfu. Upravo su završili smenu, kada je Jovica Petrović uspaničeno prišao prijavnici, rekavši kako njegovom sinu nije dobro. O tome je, u međuvremenu, obaveštena i Marina H. (26), koja radi u upravi ovog doma, piše u velikom članku ugledni Zidojče cajtung. Marina dva puta sedmično prati lekara, koji proverava zdravstveno stanje potražilaca azila. U centru čak postoji lekarska ordinacija, ali u njoj nema lekara, a odlazak u bolnicu je za ljude smeštene u ovom domu nemoguća misija.

To je jedna verzija priče, a u drugoj, zbog koje je čak pokrenut i sudski postupak, pripadnici obezbeđenja Centra za azilante nisu pravovremeno odgovorili. Šta više, navodno se zbog očeve brige za svoje dete uopšte nisu ni uzbudili. Sud u Firtu razmatra tužbu protiv četvoro optuženih, među kojima je i lekar opšte prakse Johanes F. Njegova odgovornost utvđuje se za pregled, koji je prethodio kompletnom slučaju. Naime, prethodne večeri lekar je došao da pregleda mališana i utvrdio da nema „rizičnih simptoma“.

Klaudija i Jovica Petrović nisu prestali da brinu za zdravlje sina Leonarda. Jer dete je i pre pregleda imalo visoku temperaturu. Kako je vreme odmicalo, detetu je bilo sve lošije. Dečak je delovao potpuno nemoćno, nije više mogao ni da sedi. Otac odlazi do prijavnice, obaveštava čuvare da im je potreban lekar. Sat vremena kasnije doktor F. pregleda Leonarda. Termometar potvrđuje temperaturu između 38,5 i 39 stepeni Celzijusa. „U 99 odsto slučajeva kod dece u tom uzrastu reč je o virusnoj infekciji“, kaže lekar, koji je mališanu pogledao grlo, uši i ispipao stomak.

Govore ili ne govore nemački?

Tokom sudskog postupka, optuženi Johanes F. iznosi tvrdnju da je komunikacija sa roditeljima bila nemoguća, jer ne govore nemački. Navodno mu je u tom razgovoru pomogla jedna starija žena, koja govori engleski i srpski. Ceo slučaj se komplikuje, jer potražioci azila govore nemački, odbacuju navode lekara, navodeći kako im prevodilac nije bio potreban. „Ako je detetu bilo toliko loše, zašto sa mnom nisu komunicirali na nemačkom?“, pita se Dr F, pretpostavljajući da su roditelji zbog zahteva za azil hteli da prikriju činjenicu da govore nemački.

U tekstu naslova „Isporučen“, Zidojče cajtung dalje prenosi tok događaja, onako kako su to roditelji ispričali sudiji. U 22:30, pravila u domu nalažu razdvajanje muškaraca od žena. Leonardo na spavanje odlazi sa majkom. Noć su jedva prebrodili. Ujutru u sedam sati Klaudija Petrović na detetu primećuje crne fleke i o tome obaveštava svog supruga. „Izgledao je toliko loše da nisam verovao da je to moj sin“, priča Jovica. Odlazi do portirnice. Čuvari mu poručuju da dovede dete, što je otac i učinio. „Zagledali su u njega i na kraju rekli – nije ništa strašno. Sačekajte do devet sati.“

Zentrale Aufnahmestelle für Asylbewerber Zirndorf
Jedna od soba u prihvatnom centru u Cindorfu, gde je porodica Petrović bila smeštenaFoto: picture-alliance/dpa

„Radimo od devet!“

Jovica Petrović odlazi na prvi sprat gde se izdaju potvrde, koje omogućuju odlazak kod lekara. Zatvaraju mu vrata pred nosem i poručuju: „Radimo od devet!“. Na njegovu opasku da mu je dete otrovano, nisu odreagovali. Potpuno uspaničen trči niz stepenice. Naleće na Masrija Ramija, prevodioca, koji govori srpski. Par minuta kasnije dobijaju uput, odlaze dečjem lekaru u Oberasbahu. Mada i tome prethodi još jedna priča.

Otac je hteo da pozove Hitnu pomoć ili barem taksi, ali mu čuvari na portirnici to nisu dozvolili. Sa detetom odlazi do prostorije u domu, na kojoj je pisalo „lekar“. U istoj zatiče Marinu H. koja je navodno bila šokirana stanjem u kojem je bio mali Leonardo. Međutim, ni ona se nije usudila da mu pomogne. Doduše, gđa H. ima svoju verziju priče. Navodno je već u sedam, po dolasku u dom, pred vratima kancelarije, zatekla porodicu Petrović. „Nije morao da čeka devet sati. Rekla sam mu da socijalno upute izdaje od devet sati, ali da tu potvrdu u hitnim slučajevima može dobiti i od mene“, tvrdi Marina H.

Nemarnost i bezdušnost

Na pitanje sudije, zašto je neophodno onda ići u socijalno za uput lekaru, optužena Marina H. objašnjava da su takva pravila uvedena kako bi se izbegla zloupotreba odlaska lekaru, čiji pregled neko mora da plati. Prema njenim navodima, detetu nije bilo toliko loše, fleke o kojima Petrovići govore, bile su „crvene, a ne crne“, što nije nimalo neobičajeno za decu, koja imaju visoku temperaturu. Radnica iz Doma za azilante ispričala je i kako se odlazak dečjem lekaru odugovlačio zbog samih roditelja. Do ordinacije ima 1,8 kilometara, navela je g-đa H: „I kolima Hitne pomoći je potrebno vremena da dođu do nas“.

Klaudija i Jovica Petrović ne odustaju. Na kolenima mole čuvare da im pozovu taksi. Na to dobijaju odgovor: „Imate plan grada i uput, idite sada!“ U 8:30 bili su na ulici. Krenuli su peške. Ugledao ih je Til Štandke koji je vozio ulicom Rotenburger. Primetio je usplahirene roditelje, koji su mu ubrzo prišli i objasnili šta se događa. „Bili su u panici. Pokazali su mi dete i prvo što sam primetio bila je crna fleka na licu. Mališan je cvileo, jedva da je mogao da drži glavu uspravno“, priča Štandke. Nije čekao ni sekunde, primio je porodicu u auto i odvezao ih dečjem lekaru, navodi dalje u tekstu Zidojče cajtung.

Nemarnost i bezdušnost možda nisu kažnjivi, ali ako nekome nanesu štetu, onda to zakon naziva: uskraćivanje u pružanju pomoći. Da li se to zaista i dogodilo, odlučiće sud. Naredno ročište zakazano je za utorak, 15. april.

zidojče cajtung/jil/nr