Bezimeni restoran u kojem se dobro jede

Dvije drvene kolibe ugnijezdile se na samoj obali Drine. Na livadi su kraj puta što iz Bratunca vodi za Zvornik, na oko kilometar nizvodno od graničnog prelaza „Ljubovijski most“, bez ikakvog natpisa ili putokaza. Na prvi pogled ni po čemu ne ukazuju da se tu krije odličan restoran i kutak za odmor duše. Došao sam malo prije dogovora i prije gazde „bezimenog restorana“ u kojem se dobro jede. Rano je jutro i gostiju još nema. Jedino tada Učo ima vremena za duži razgovor. Pozdravljamo se i on nešto traži oko ulaznih vrata. Vadi odatle ključ, otključava i sa osmijehom kaže: „Objasnit ću ti kasnije“.

“Pogrešan element”

Muhamed Suljić nadimak „Učo“ dobio je radeći desetak godina kao profesor u školi. Po struci je scenograf, dizajner sa diplomom Akademije primjenjenih umjetnosti. Svoju priču počinje ovako: „Djecu neizmjerno volim ali poslije rata nisam vala želio više raditi u školi, mada sam imao dosta ponuda. Nisam mogao, jer više ništa nije kao prije, ni škola, ni roditelji, ni djeca, ni zakon i nisam želio praviti sebi, pa ni djeci problem jer bih ja ovakav kakav sam sigurno bio proglešen nekim 'elementom' koji radi protiv države. Mnogo je toga sa čim se ne slažem u ovom našem današnjem životu i državi. U ratu sam svugdje bio. Tako sam 'zakačio' tri mjeseca, ja kažem logora u Hrvatskoj mada nije tako bio registrovan. Zatim sam bio u izbjeglištvu u Njemačkoj.“

Poslije rata se vratio i neko vrijeme proveo u Sarajevu radeći u različitim međunarodnim organizacijama. „Ovo mjesto je meni u genima. Drina kao da mi kroz vene teče.Uvijek sam znao da ću se tu vratiti.To nikad nije bilo sporno, samo je bilo sporno šta ću raditi“, priča Muhamed Suljić zvani Učo.

Po povratku u rodni Bratunac Muhamed je 2002 godine, najprije otvorio kemanorezačku radnju. To nije išlo baš glatko. Nije bilo dovoljno posla da bi ostvario svoje namjere o napredovanju i razvoju firme. „Ja se volim družiti sa ljudima, volim dobro i da jedem. Znam i ja kuhati, mada volim više da spremam za druge nego za sebe. Kako je posao sa kamenom slabo napredovao počeo sam ubjeđivati Bibu da ovdje otvorimo restorančić. Nismo imali iskustva u tom privatnom obrtu pa se i na to teško bilo odlučiti“, kaže Učo.

Biba je Učin poslovni partner, ekonom i profesionalna je kuvarica. Njene kulinarske sposobnosti bile su odlučujuće jer dosta njihovih zajedničkih prijatelja je i prije toga znalo tražiti da im ona spremi neko jelo i tako je to i krenulo. Muhamed kaže da je još nešto uticalo na takvu odluku. „Nakon ove kataklizme koja nas je zadesila, preživjeli su rasuti po cijelom svijetu. Puno dragih ljudi, rodbine, prijatelja, dođe u Bratunac, obave neke svoje poslove, zadrže se kratko i poslije čujem bio onaj, bio ovaj a nismo se sreli i vidjeli. Onda kažem sad ću ja napraviti jedno mjesto gdje će svi dolaziti i gdje ću ja biti u prilici sve njih da vidim. Tako sam sad često u prilici da čujem ono „Došao sam da vidim hoću li koga sresti“ To mi je veoma drago. Zapričaju se tako da mi je žao prekinuti priču i najaviti fajront. Zato ih zamolim kad završe, da zaključaju i ostave ključ. To povjerenje nikad nije bilo zloupotrijebljeno. Zato ključ stoji ondje“, priča Muhamed vraćajući me tako na početak priče.

Tradicija je neiskorišteni brend u BiH

Siže priče o Bibi i Muhamedu i onome što rade, mogao bi se sažeti u jednoj riječi, a to je tradicija. Učo nastavlja priču: „Sav koncept je etno-stil koji smo bazirali na tradiciji u svakom pogledu. Tradicija mi je osnov i po pitanju arhitekture i gastronomije pa i pristupa gostima. Želim da baš ugostim posjetioca da se tako prisno i osjeća, kao dobrodošao gost. To je svakako jedan dio tradicije. Pitaju me tako ponekad: 'što nemaš riblju čorbu stalno a na obali si rijeke'. Pa nemam jer ni ja nisam zapamtio da ju je pravila moja mati ili nena. To nije nikad bilo u našoj tradiciji ovdje. Ima čorba kad neko upeca ribu i hoće da mu to spremim.“

Kaže da ga gosti često pitaju zašto nema ni ćevape? „Ćevape možeš pojesti u svakoj našoj čašriji možda i bolje nego što ih ja napravim ali nije to, to. Zato ja ovdje posijem njivu osmaka kukuruza. Fino to 'uhasulim' (uredim) nema tu hemije, nema prskanja... na kraju to ručno oberem. Sjednem i opet ručno okrunim pa u vreće i pravac kod Bože u vodenicu potočaru u Sasama, jer niko to ne zna tako dobro sameljati kao Božo. I eto ti onda dobre pure, eto kukuruze, sira i kajmaka Bog dao ima...“

To je ono što pod broj jedan ponudi gostu, pogotovo kad prvi put dođe i ne zna šta bi poručio. „Ne treba mi velika reklama. Najdraže mi je kad dođe nepoznat gost i kaže prepooručio mi prijatelj, rođak ili taj i taj, kaže da se ovdje može dobro pojesti.“

Zaboravljena jela

U njihovom jelovniku ima ono što se ovdje vijekovima pravilo, na čemu su generacije odrastale. To su recimo razne pite spremljene na tradicionalan način: od zeljanice, bundevare, sirnice do bureka i pite sa pekmezom.Tu su domaće čorbe i meso spremljeno na razne načine, po želji, na roštilju. Gosti često traže i keške (jelo sa pilećim ili mesom od fazana i pšeničnim zrnom bez ljuspe). Uz domaću kafu Biba priprema hurmašice. Biba i Muhamed nam sa ponosom pokazuju imanje gdje sami proizvode zdravu hranu bez vještačkih đubriva i hemikalija. Paradajz, koji svaki teži oko kilograma, Biba sama rasađuje, veoma je ukusan i to je posebna stara sorta koje nema na pijacama.

„Prije svega nudimo zdravu hranu, proizvode s ovog podneblja.Trudimo se da starije malo podsjetimo na zaboravljena jela koja nemaju priliku često jesti a mlađi da upoznaju dio tradicije iz koje potiču. Strancima, kojih ima dosta, nudimo da nas i na taj način bolje upoznaju. Čini mi se da za sada u tome i uspijevamo“, kaže Muhamed.

Ovo nije samo mjesto gdje sladokusci mogu uživati u ukusu i mirisima djetinjstva. Mirođije se odavde raznose i širom svijeta. Domaći džemovi, sokovi i po čitave tepsije hurmašica iz Bibine kuhinje stižu daleko.

Biba i Muhamed su sa poslom kojim obezbijeđuju egzistenciju uspjeli spojiti i zadovoljstvo da susreću i ugoste drage ljude. Tu su pronašli sebe. Muhamed ipak nije u potpunosti zadovoljan. Kaže da bi sve to moglo biti još bolje, za njih ali i za zajednicu. Ideja i kreativnosti mu ne nedostaje. Sam čini koliko može, ali to nije dovoljno. Sa prijateljima je osnovao kajak-kanu klub kako bi mladima omogućili bavljenje zdravim i lijepim sportom ali i kako bi se unaprijedila turistička ponuda Bratunca. Sad pokušava preko prijatelja nabaviti neophodnu opremu (kanue i kajake, prsluke za spašavanje itd).

Kada bi imao mogućnosti da više zaradi ili kada bi mu neko pomogao, kaže da bi najprije dovršio svoj etno-restoran uz koji bi napravio nekoliko bungalova. Gosti bi onda mogli ostati i na konaku. Mogli bi doći na više dana da uživaju u odmoru na Drini ili u pecanju, jer tu i dolazi najviše ribara. Do sada nije dobio nikakvu podršku ili pomoć za ovo što radi. Kakvo je vrijeme, kaže, ništa i ne očekuje jer političari koji vladaju ovom zemljom isuviše su vješti u laganju, odnosno onom što jedino znaju dobro da rade.