Beslan deset godina nakon tragedije

Prvog septembra 2004. godina jedna teroristička grupa napala je osnovnu školu u Beslanu i zatvorila oko hiljadu ljudi u sportsku dvoranu. Među njima i Reginu Kusajevu i njenu kćerku Izetu. Beslan je grad na sjevernom Kavkazu, nedaleko od Čečenije.

Napad na početku školske godine

Prvog septembra u školi je bilo više ljudi nego obično, jer tada u čitavoj Rusiji počinje nova školska godina. To je veliki dan, ne samo sa đake prvake. Toga dana je i rođendan Izete Kusajeve. Napunila je devet godina kada su maskirani, teško naoružani napadači, uzeli kao taoce nju, njenu majku, kao i stotine drugih đaka sa njihovim roditeljima. Izeti nadiru suze kada ponovo ulazi u sportsku dvoranu. „Još uvijek je prisutan veliki strah“, priča majka Regina. „Postali smo pretjerano oprezni. Gdje god da se nađemo, pažljivo posmatramo sve ljude. Kada neko sa velikom torbom uđe u autobus, ja bježim napolje.“

Teroristi su od ruske vlade tražili nezavisnost Čečenije i povlačenje svih, tamo stacioniranih ruskih snaga. Međutim, sa Moskvom o tome nema pregovora. Trećeg dana ruske specijalne jedinice napale su školu. Više od 330 talaca je izgubilo život, a preko 700 ih je bilo teško povrijeđeno. Do danas je nejasno kako je došlo da takvog krvoprolića i ko je tačno ubio taoce u školi.

Ela Kesejeva, čija kćerka je bila među povrijeđenima, ubijeđena je da su specijalne snage sa tenkovima i minobacačima „udarale gdje su stigle“. Zato je toliko talaca izgubilo život. Bezbjednosne službe to negiraju. Zajedno sa drugim roditeljima, Ela je osnovala grupu „Glas Beslana“. Već više puta podnosila je tužbu protiv državnih službi. Ona smatra da je neophodno obnoviti istragu, jer postoje indicije da i službe sigurnosti snose odgovornost za dramu koja se dogodila.

Neriješeno pitanje odgovornosti

Postoje na primjer fotografije na kojima se vide minobacači raspoređeni na zgradama oko škole. Bezbjednosne službe do dan danas negiraju da su koristile tu vrstu naoružanja. Također, tijela ubijenih su sa mjesta zločina uklonjena prije nego što su ih stručnjaci pregledali – to je kršenje ruskog krivičnog zakona. „Državni vrh koji je počinio taj zločin – ti državni službenici, još uvijek su na vlasti“, žali se Ela Kesajeva. „Oni i dalje čine zločine. To su opasni i neuračunljivi ljudi. Ti koji otvaraju vatru na žive taoce, nisu pri pameti.“

I Alan Ardihajev veruje da mnogi nisu morali da poginu, kao što je stradala njegova žena Irina. Ona je tada pratila njihovu stariju kćerku u školu. Alan je doktor, anesteziolog. Rano ujutru toga dana, pozvali su ga iz bolnice da dođe na operaciju. Zato nije mogao da sa porodicom ode u školu. Velikim čudom, njegove dvije kćerke izvukle su živu glavu. „Nađeš se u situaciji da ne možeš da pomogneš svojoj djeci jer nisi pored njih… I onda još deset godina nema prave istine i objektivne istrage. To te jako boli.“ Alan sumnja u zvanične verzije, na osnovu kojih je najveći broj talaca stradao od ručno izrađenih bombi terorista.

Šta se tačno dogodilo u školi u Beslanu? U Rusiji žrtve još uvijek nisu dobile odgovor na to pitanje. Zato su protiv državnog vrha podnijele tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Proces počinje 14. oktobra.