Berlinsko mjesto njegovane dosade

„Ne boj se, poznam sva pravila i znam tko ima prednost“, kaže mi moj prijatelj Michael tijekom vožnje po Wannskom jezeru (Wannsee). Michael je liječnik na jednoj od berlinskih bolnica i ujedno vlasnik jedrilice dugačke deset metara. A obzirom da je upravo ovo jezero glavno mjesto za sve koji u okolici Berlina žele jedriti, i on je svoju jedrilicu smjestio ovdje.

Naime, Wannsko jezero na jugozapadu Berlin nije najveće u njemačkoj prijestolnici – po velični se na prvom mjesto nalazi jezero Mueggel na istočnom dijelu grada. No, kako je Wannsko jezero prije 1989. godine bilo posebno važno za sve stanovnike Zapadnog Berlina, upravo je ono nakon ponovnog ujedinjenja zemlje postalo središtem gradskog jedriličarstva.

Svi oni koji nemaju sreće kao ja koji osobno poznajem jednog pravog kapetana i vlasnika jedrilice, svoje brodice mogu iznajmiti i to kako na istočnom, tako i na zapadnom dijelu obale. Osim jedrilica ovdje se može dobiti i koješta drugo; od katamarana, kanua pa sve do većih ili manjih motornih čamaca. To naravno ujedno i znači da čim se vrijeme malo proljepša, da svi zaljubljenici vode i kretanja na njoj, pohrle ravno na ovo mjesto – što se i primjećuje u neopisivoj gužvi.

Umjesto mora na jezero – odmor tijekom Hladnog rata

Tijekom Hadnog rata plaže oko Wannskog jezera bile su jedna vrsta zamjene za more za stanovnike Zapadnog Berlina te ujedno i njihovo omiljeno izletište tijekom ljetnih mjeseci. No, i prije je ovo mjesto već bilo popularno i omiljeno. Tijekom 30-godina prošlog stoljeća, ovdje je dolazilo oko milijun posjetitelja godišnje – danas se ovdje redovito kupa i sunča svega 200.000 osoba. No, ako mene pitate – kupanje u masi nije nešto u čemu uživam. Dakle, nakon što je Michael jahtu sigurno doveo do obale, odlučio sam krenuti u šetnju. Šetnica oko berlinskog Wannskog jezera izgleda prilično staromodno…

Sjaj i burna prošlost

S druge strane obale, nalazi se, osim Klubova sportova na vodi i najimpozantnija građevina – Vila Liebermann. Ovdje je veliki slikar Max Liebermann od 1910. godine i kasnije provodio ljetne mjesece i stvorio više od 200 slika vrta vile. Ovo je mjesto danas muzej. Nažalost, danas je zatvoren no ljubazan čuvar daje mi brošuru i dodaje kako u pratnji svojeg psa ionako ne bih smio ući. Nema veze. Svejedno. Dovoljna mi je šetnja šetnicom, raskošnom ulicom i mirna atmosfera koja ovdje vlada. Cesta vodi dalje kroz naselje Ahlsen, osnovano 1863. Riječ o ljetnikovcima za imućne na kojima ondašnji vlasnici doista nisu štedjeli.

No, istodobno, ovo je mjesto i svjedokom tamne njemačke prošlosti. 1940. godine nacisti su udovici Maxa Liebermanna oduzeli vilu. Kada su je tri godine kasnije je namjeravali deportirati u koncentracioni logor Theresienstadt, ona si je oduzela život. U blizini vile Liebermann nalazi jednako raskošna vila Marlier u kojoj se 1942. godine redovito sastajao sam vrh nacističkog vodstva s ciljem što bolje organizacije rješavanja „židovskog problema“. Poznata Konferencija na Wannskom jezeru kasnije će ući u povijest. I ovdje se danas nalazi muzej. No, ovdje niti ne želim ući. Već sam pogled izvana, u meni izaziva nelagodu i jezu.

Idilična šetnica

Na kraju ulice, nalazi se Flensburški lav. Riječ je o kopiji kipa kojeg su Prusi oduzeli Dancima u ratu za Schleswig-Holstein 1864. godine i postavili ga na ovo mjesto kao simbol pobjede. Iza njega, na mjestu gdje prestaje cesta, odjednom više nema ničega osim livada i šuma. Šetnica je duga oko 7,5 kilometara a vodi pored otočića na jezeru na kojem se nekoć sam pruski car Friedrich Wilhelm II sastajo sa svojom ljubavnicom.

Moj pas i ja šetamo već prilično dugo, no tijekom cijele šetnje na ovom dijelu nismo susreli niti jednog čovjeka. Kamo su svi nestali? Tu i tamo prolazimo pored malih uvala u kojima se sasvim sigurno može kupati. Za mene osobno je voda ove večeri prehladna a polako počinjem osjećati i glad. Stoga prekidam šetnju i nadam se da ću na berlinskoj “zlatnoj obali” pronaći neki restoran.

Niti siromašan, a niti sexy

Klasični, tradicionali obrok na Wannskom jezeru sastoji se od svježeg pečenog smuđa sa slaninom. To će te naime naći kako u najjednostavnijim imbisima, tako i u obližnjim sportskim klubovima, ali i u velikim hotelima. No, ja želim nešto drugo, nešto ekskluzivno. I odlazim u “Eselin von A”. Francuski restoran izvana djeluje skromno, no u njegovom sklopu se nalazi i ljetna  terasa.

Odlučujem se za jakobove kapice sa sorbeom od bosiljka, pečena pačja prsa sa rižotom i jednu platu od sira i uza sve to, čašu austrijskog vina. Novac i bogatstvo možda nisu najvažniji na svijetu, no bogati se definitno dobro hrane. Od vlasnice restorana saznajem kako su ovaj lokal vrlo uspješno vodili i u središtu Berlina. Zašto su se onda preselili ovdje, zanima me.

Simpatična vlasnica koja njemački govori s poljskim naglaskom, kaže kako je restoran bio etabliran, ali da je cijena najma drastično poskupila. “Moj suprug i ja uvijek smo tražili avanture, a ovdje izvan grada je doista predivno. No, ljudi koji ovdje žive su malo…teški. Ne izlaze rado i malo su …”, kaže ona a ja dovršavam njezinu misao – dosadni i konzervativni? Vlasnica restoran kima glavom potvrđujući.

To je bio i moj dojam. Ako je Berlin, kako kaže njegov gradonačelnik – siromašan ali sexy, područje oko jezera Wann to svakako nije. Naprotiv, Wannsko jezero je anti-Berlin, mjesto solidnog luksuza i njegovane dosade. No, ponekad i to dobro dođe.