Benzin u krvi, elektronika pod prstima

Radionica Gramsamer nalazi se oko 25 kilometara istočno od Minhena, u mjestu Neufising. Ova radionica u okviru koje posluje i benzinska pumpa i prodajni salon automobila, okružena je idiličnim livadama i poljima. Vlasnik Manfred Leonhard Gramsamer zapošljava skoro 20 radnika, među kojima je i šest učenika. Nema problema sa novim naraštajima, jer zanimanje mehatroničara predstavlja san brojnih mladih.

Svake godine se ravno 19.000 mladih odluči da stekne kvalifikaciju za taj posao. Manfred Leonhard Gramsamer mogao je da bira najbolje učenike. Ali on ima druge prioritete. "Onaj ko počne da uči kod mene, ne mora da ima dobre ocjene, ali mora da bude oduševljen ovim poslom i radoznao." Za "šegrte" se uzimaju samo oni koji prethodno obave praksu u radionici i tokom nje dokažu da žele da se obuče za mehatroničare.

Dobre šanse za mladića sa Karibika

29-godišnji Will de Siena je učinio baš to. On je prije dvije godine došao u autokuću Gramsamer a da skoro nije ni govorio njemački. Gramsamer mu je dao šansu i nije požalio. Kada ovaj mladi čovjek završi obuku, preuzeće poziciju jednog od šefova u radionici.

Vlasnik ove autokuće tvrdi da njegovi majstori mogu odista dobro da zarade. U zavisnosti od kvalifikacija koje steknu, od položenih ispita i sticanja znanja o kamionima, motociklima, o karoseriji ili elektronici, mogu da zarade i do 5.000 eura mjesečno. Preduslovi za to su marljivost, tačnost, dobro ponašanje i ljubaznost.

Više od znoja i vijaka

Učenici moraju da se razumiju u tehniku, ali i u kompjutere. Danas više nije dovoljno ako neko zna samo da ugradi rezervni dio ili zavari izduvnu granu. Učenici moraju da znaju kako funkcioniše elektronika automobila, kako da je poprave i kako da uz pomoć kompjutera testiraju i zamijene elektronske dijelove. Još prije 13 godina je donesena odluka da se zanimanja automehaničara i autoelektričara spoje u jedno - u mehetroničara.

Šef radionice Alexander Brychcy potvrđuje da ovo zanimanje postaje sve komplikovanije i da obrazovanje nikada ne prestaje.

Malo škola, malo radionica

Ispod bine za podizanje automobila radi Simon Liegl. Ovaj dvadesetogodišnjak je prekinuo obično školovanje nakon desetog razreda i drago mu je što je put do svog zvanja nastavio ovdje. On je dio onoga što je u cijelom svijetu poznato kao skoro jedinstveni "njemački dualni sistem obrazovanja". On šest sedmica uči direktno u radionici, a potom provodi dvije sedmice u klasičnoj školi gdje uči teoriju. I tako naizmjenično.

"U školi učiš sve ono što ne naučiš u radionici", kaže Liegl. "Naprimjer, kako funkcioniše mjenjač, kako se mijenjaju brzine ili kako radi hladnjak motora." Obrazovanje traje tri i po godine, a tokom školovanja on dobija 750 eura mjesečno. Nakon što položi sve ispite neizostavno želi i da položi za majstora što je najveća kvalifikacija u struci i stekne zvanje "majstora". Za početak je sretan što može da radi u radionici. "Ovdje", kaže on, "učiš sve ispočetka". Potom gleda u svoje prljave ruke i kaže: "Imamo i dobru pastu za pranje ruku. Ona skida apsolutno svu prljavštinu."