1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Banalni život jednog „Džemsa Bonda“

Kristijan Tils (tagesschau.de)30. maj 2015.

Rusija i SAD se uzajamno špijuniraju – i to ne samo od krize u Ukrajini. Obostrano špijuniranje zapravo nikad nije prestalo, kao što se to vidi iz priče o dvostrukom agentu Navidu Džamaliju. On je sada objavio knjigu.

https://p.dw.com/p/1FZKl
Symbolbild Spionage Schlüsselloch Auge
Foto: picture-alliance/dpa

Američki lanac brze hrane Huters nije baš poznat kao hram za gurmane. Ime je dobio po dekolteima tamo zaposlenih radnica: Hooters u američkom žargonu označava – ženske grudi. Oskudno obučene dame služe sasvim prosečna pileća krilca i hamburgere, ali čini se da su kulinarska zadovoljstva gostima i onako manje bitna.

Sastanak u bednim restoranima

U Američkim filijalama Hutersa se odvija i priča o Navidu Džamaliju iz Njujorka. I mada ambijent ni malo ne liči onaj u luksuznim hotelima, na čijim barovima Džems Bond obično ispija svoje martinije, Džamalijeva priča je takođe priča o jednom agentu – i to dvostrukom. „U suštini, to su uvek bila najbednija mesta koja možete da zamislite“, kaže on. Navid je prijatan, gotovo dečački nasmejan momak, sin pakistanskog imigranta i Francuskinje. Tri godine je radio za američki Federalni istražni biro (FBI) kao dvostruki agent i raskrinkao Olega Kulikova, ruskog obaveštajnog oficira visokog ranga.

Njih dvojica su se redovno sastajali u prilično bednim restoranima brze hrane i picerijama, pa i u Hutersu. Godina je 2005, hladni rat je odavno okončan, pomislio bi neko. Ali, Džamalijeva priča je primer kako se od pada Berlinskog zida malo toga promenilo u međusobnom njuškanju SAD i Rusije.

Nedavno u Moskvi, tačnije marta ove godine, jedan ruski policajac je kao špijun CIA osuđen na 15 godina zatvora. Američki istražitelji su u januaru raskrinkali jednu rusku špijunsku mrežu u Njujorku. Pre dve godine Moskva je predstavila Rajana Foljija, navodnog špijuna SAD, koji je uhapšen sa dve perike, troje naočara za sunce i brdom gotovine. Pažnju javnosti je privukla i špijunska mreža oko riđokose Ane Čepmen, koja je uhapšena 2010. godine u Sjedinjenim Državama, a potom deportovana u Rusiju gde je slavljena kao heroina.

„Nema poverenja među državama

Bez obzira kakvi su zvanični odnosi između Moskve i Vašingtona, špijunaža je očigledno konstantna. „U međunarodnom odnosima ne postoji poverenje između država, već samo balansiranje nacionalnih interesa“, kaže stručnjak za obaveštajne službe Erih Šmit.

Ali, među agentima postoji barem nešto slično uzajamnom poštovanju, kaže Navid Džamali. Njegov kontakt, Kulikov, bio je vojnik koji je za Rusiju obavljao „svoju patriotsku dužnost“. Ruski agenti su uvek bili profesionalci, dok je Navid bio laik kada je ušao u posao. Sve što je znao o agentima poticalo je iz filmova o Džemsu Bondu i televizijskih serija kao što su Majami vajs ili Magnum. „Bio sam potpuno naivan“, kaže on tokom posete Berlinu. Sa nepunih trideset godina nije mogao da sagleda ceo kontekst i opasnost koju nose njegove avanture.

Iskustva pretočena u knjigu

Džamali je svoju priču ispričao u knjizi pod naslovom „Kako uhvatiti ruskog špijuna“, koja će zvanično biti u prodaji početkom juna. Knjiga pruža sliku o nimalo glamuroznom svetu špijunaže i kontrašpijunaže. To je svet restorana brze hrane, bezličnih šoping ulica, užasno dugih razgovora, potpuno bez tajnog oružja, lepih žena i skupih automobila. Agenti FBI koji su se brinuli u Džamaliju vozili su najobičnije automobile srednje klase. Jedina oprema koju on dobija je – ručni sat sa mikrofonom.

Ipak bilo je „neverovatno uzbudljivo“, kaže on: „To je bila neka vrsta rivalstva, skoro kao šah. Zaista sam želeo da pobedim Olega.“ To nije tako lako, jer ruski agent je stručnjak za policijska saslušanja. Džamali igra pohlepnog Amerikanca, vozi sportski auto i u više navrata traži velike pare za svoje usluge.

Očigledno da je Kulikov na to naseo. On stiče poverenje u nadobudnog Amerikanca i pokušava da od njega napravi dugoročni izvor informacija. On insistira na ličnim sastancima i odbija da o osetljivim informacijama komunicira putem elektronske pošte ili telefonom. „Rusi veruju da je tehnička infrastruktura u Sjedinjenim Državama toliko dobra da skoro svako u svakom trenutku može da bude praćen kamerama, prisluškivan dok razgovara telefonom, a isto tako i da svaki imejl može da se pročita“, kaže Džamali.

I onda lažno hapšenje – kao na filmu

Imajući u vidu šta je u međuvremenu poznato o aktivnostima NSA – to više ne zvuči neverovatno, Rusi su dakle bili u pravu. Ali Džamali umiruje: američke obaveštajne agencije jednostavno nemaju dovoljno osoblja kako bi detaljno obradile gigantske količine podataka, koje isisavaju sa interneta.

U svakom slučaju, oprez Kulikovu nije mnogo pomogao. Posle tri godine, FBI navodno hapsi Džamalija, prilikom jednog konspirativnog sastanka. Rusi su zabrinuti, mesecima se pitaju koliko Amerikanci znaju o njihovim obaveštajnim aktivnostima u Njujorku. „Zaustavili su sve operacije, jer nisu znali gde curi“, kaže Džamali. Međutim, do filmskog obračuna nije došlo. Posle neuspešne operacije, Kulikov prvim avionom napušta SAD. Time se završava i Džamalijevo putovanje u prilično banalnu realnost špijuna.