Balon po glavi studenta

Strogo zabranjeno zadržavanje studenata ispred kabineta! Tako piše na ulazu u profesorski hodnik sarajevskog filozofskog fakulteta. I to ne jednom, nego dva puta, na svakom krilu vrata posebno, da ne zaključe neuki studenti kako se stroga zabrana odnosi samo na kabinete s desne ili samo na kabinete s lijeve strane hodnika. Odluka da se s tri uskličnika i formatom A4 obrati studentima je profesorska, a motivisana je potrebom za mirom i tišinom; jer mir i tišina su nužni za brza akademska napredovanja u kojima su studenti potrošni materijal, a profesorski kabineti inkubatori munjevitih naučnih karijera. Fotografija nije lišena simbolike. Iza zatvorenih vrata, u zabranjenoj zoni, nazire se nekakvo poluznanstveno polumistično svjetlo, nesumnjivo emanacija intelektualne elite koja godišnje proizvede cca 7.100 diploma.

Barem je toliki broj (egzaktno: 7097) nekoliko puta istaknut na ovogodišnjoj promociji diplomanata, magistranata i doktoranata, održanoj u akademsku radnu subotu, 9. novembra a.d. 2013, u sportskoj dvorani Zetra. (Onoj istoj u kojoj je međuplanetarni iscjelitelj Meki Torabi zračio vodu Sarajevske pivare.)
Ličila je ta promocija na sve prije nego na ozbiljnu akademsku ceremoniju, a ponajprije na konvenciju neke anemične stranke; ne samo zbog čestog pominjanja riječi budućnost, koja se kao drolja povlačila kroz govore dekana, nego još više zbog jeftinog populizma sračunatog da kvantitetom sakrije nekvalitet. U maniru najboljih emisija tv programa za selo Znanje-imanje slikale su kamere na jedno mjesto sakupljen impresivan dokaz produktivnosti, kao da je univerzitet seoska farma čija se vrijednost mjeri brojem uzgojenih grla. Za sat i po, koliko je trajala ta tragedija bez katarze, nije se čuo niti jedan primjer visokog govorništva, niti jedna misao izvan kalupa fraze, ništa što bi akademsku svečanost pretpostavilo političkom marketingu.

Žablja ambicija

Naivna vjera da srednjovjekovne toge mogu dočarati univerzitetsku ozbiljnost cijena je koju žablja ambicija plaća bolonjskom potkivaču konja. Ta srednjovjekovna kostimografija možda ima nekog efekta u svečanim dvoranama starih evropskih univeziteta; ali u sportskoj dvorani, koja se samo nekim čudom u ovom akademskom gradu zove Antonio Samaran umjesto Neki Torabi, djelovala je lažno i jeftino, sasvim u skladu s balonima koji su na kraju te preobrazbe nauke u ideologiju u grozdovima pali sa stropa, kao da je nečija čvrsta ruka iscijedila svu ikru iz zlatne ribice znanja.

Nauka bi, za razliku od ideologije, trebala biti protivnik svakog eufemizma. Napor rektora da iz istorije Sarajeva isključi Jugoslaviju, ili socijalizam, u nizu iza turskog i austrijskog perioda u razvoju grada, ostaće u tom smislu retorički primjer prve vrste. Kao kad bi student matematike Pitagorinu teoremu opisao kao: a2 + b2 = ono treće slovo na kvadrat.

Kakve veze sarajevski univerzitet još ima s naukom, a kakve još nema s ideologijom, o tome bi se vrijedila otvoriti akademska rasprava. I tu bi jedna od tema svakako mogla biti analiza stereo-zabrane s početka ove priče. Zašto profesorima nije palo na pamet da na granici svog posvećenog teritorija prosto zamole studente da ne ometaju rad bukom? Vjerovatno zato što te iste studente vide uglavnom kao sirovinu za proizvodnju diplomanata, magistranata, doktoranata i cjeloživotnih anata, a ne kao ravnopravne učesnike u osvajanju znanja čiji mjerljivi rezultati nisu hiljade diploma i balona, nego bolji život za svakog i humanije društvo za sve.

Autor: Nenad Veličković
Odg. urednica: Jasmina Rose