1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Adrenalin

Nenad Veliöković28. maj 2014

Gledo sam poslije na televiziji razne zemljotrese, ali nikad nije strašno ko kad uživo vidiš. Jebo ti televiziju. Spuca te adrenalin, samo gledaš da što prije počneš nešto korisno radit.

https://p.dw.com/p/1C8E9
Zusammenbruch Gebäude Thailand
Foto: Fotolia/think4photop

Sjedimo za šankom, gledamo televiziju, tone atlantida u mulj, othukujemo, pušimo. Gazda samo dosipa, nit pita, nit se iko buni. Da nema onih slova u ekranu, ne bi znao je li Srbija ili Bosna, ili Hrvatska. Pod vodom su sve zemlje iste. U neka doba uhvati kamera neku omladinu, pakuje i tovari neke kutije, onda opet neka druga djeca s lopatama penju se u kamione, sve to ozbiljno, namršteno, nema zajebancije. Ide da pomogne.

Hochwasser in Obrenovac
Foto: Marija Peric

"Ovako sam ja isto, sedamdeset devete", kaže Srki, kad gazda utuli reklame.

"Zdrmalo ujutru, mislim da je bila nedjelja. Ljudi istrčali iz nebodera, cijeli dan sjedili na ćebadima, na travnjacima. Isto ko za prvi maj. A petnaesti april. Mi smo se uglavnom zezali, šta drugo da radiš, kad imaš sedamnaest, smiješan ti tuđi strah. Adrenalin. Ne bojiš se onoga čega se bojiš kad imaš pedesetdvije.

Izviđači k‘o vojska

Sutra zvoni telefon, pitaju iz štaba hoću li u Crnu Goru. Tamo je bio epicentar. Treba da se utovare šatori, i da se voze tamo, i da se podignu, da imaju gdje ljudi da spavaju. Čuj, hoću li. Kakvo je to pitanje! Mama se nešto kofrčila, tata mi samo tutne pare, za svaki slučaj, iako nije trebalo. Sve je bilo obezbijeđeno. Tad su izviđači bili ko vojska. Ne znam kakvi su sad.

Prvo smo otišli u neko sklonište, atomsko. U podrumu neke zgrade. Ona željezna vrata debela, neki ventili, ovoliki, nigdje ventilacije, a oni šatori nabacani unutra, smrde... Ko kad se to nakon svake smotre istovari, nit se sušilo kako treba, nit se čistilo, nit je ko to provjeravo. Bilo je tu svega. Poderano, memljivo, svašta. Tristo šatora, sa konstrukcijama. Onih malih, tipa izviđač, za dvije osobe, bez dna. Ti su se poslije samo za takmičenja koristili.

Utovarimo to u jedan kamion, neki je šleper bio, pun do vrha. I mi u kombi. Nije nas bilo više od osam, deset najviše. I krenemo uveče.

Ujutro osvanemo u Titogradu

Ja prije nisam nikad u Crnoj Gori bio, najviše na tu stranu što sam do Tjentišta dobacio. Cijelu smo se noć cimali. Ujutru osvanemo u Titogradu. Tamo ova naša dvojica glavnih odu da se nekom jave, a mi udri po konzervama. Sad, je li Hajro bio glavni, ili Zlaja, ili Slobo, ko je od njih uopšte bio a ko nije, toga se ne sjećam. To mi se sve malo u ovom ratu pomiješalo. Sjećam se samo Željka. Tad smo on i ja nerazdvojni bili. On je poslije u ratu na njihovoj strani osto. U Titogradu nam kažu da je u Baru najgore. I mi u Bar. A vrijeme okrenulo na kišu. Stignemo tamo oko podne. Vojska na ulicama, ljudi ko zombiji, najveća gužva oko bolnice. Opet oni naši šefovi odu, mi gledamo, jebote, onaj hotel, Agava se zvao, isto ko da je neko lupio tortu lopatom odozgo, pa sav fil izletio. Četiri sprata, samo ploče jedna na drugoj. Vire one cijevi od radijatora, armatura iz betona, užas. Gledo sam poslije na televiziji razne zemljotrese, ali nikad nije strašno ko kad uživo vidiš. Jebo ti televiziju. Spuca te adrenalin, samo gledaš da što prije počneš nešto korisno radit. Vrate se ona dvojica, kažu ne trebaju šatori, nema gdje da se podignu, da idemo nazad u Titograd. Mi ko popišani.

U Titogradu nam nađu neki smještaj, u nekim barakama, montažnim. Da tu praspavamo, dok vide šta će s nama. Izvadimo vreće, povaljamo se po podu, neke su nam spužve dali, isto ko da smo i mi evakuisani. Dobijemo neke sendviče, sokove, fino nas pripaze.

Ujutru, stiže naredba da se ide u neko selo na obali Skadarskog jezera. Jedva dočekamo. Kažu nam da je tamo sve porušeno, da ljudi po vinogradima spavaju. Selo se zvalo Crmnica, ili Crnojevići, nešto je bilo u vezi s crnim. Crna Gora, jebiga. Dođemo, obraduju nam se ljudi, uglavnom muškarci, dobro se drže. Kuće gore stoje, izgledaju čitave, ali svaka pukla, kad bolje pogledaš, nema nijedne bez pukotine. Ne trebaju im šatori, nego da im pomognemo da izvuku stvari iz kuća. Iz onih iz kojih nije opasno. Ali hajde ti znaj iz kojih nije. Zemlja se stalno drma, nešto osjetiš, nešto ne osjetiš. Ali se tlo još nije smirilo. Uglavnom, jedni kažu da se ne ulazi, ne znaš hoće li zadrmati dok si unutra, a ne znaš ni u kakvom je stanju kuća, koliko joj treba da klocne. Nego da se sačeka dok komisija ne obiđe i ne odobri. Čuj, komisija. Dok dođe naše selo na red, srušiće se kuće same od sebe. Istovarimo mi šatore, zbog njih smo došli, dignemo jedan, njima smiješno. Smiješni im šatori kakvi su jadni nikakvi, a smiješni im i mi što smo mislili da bi oni u tome htjeli spavat. Imaju oni bolje, stiglo im juče u pomoći, novi, neotpakovani, ali zajebani za sastavit. Oni probali i nisu uspjeli. Donesu jedan, fakat nov. Na njemu naljepnica crvenog krsta. Konstrukcija pedeset dijelova. Mi se okupimo, nikad takav nismo vidjeli. Slične su Poljaci prodavali, kad bi se vraćali s mora. Ti su nama na logorovanjima bile ambulante. Zajebano za sastavit, tri sobe s dnom, rajsferšlusi, sto hepeka nekakvih. Sreća, ima nacrt. Ko umije čitat. A ona dvojica naših umiju. Padne opklada. Ako ga sastavimo i dignemo do mraka, daće nam flašu loze. Ako ne dignemo, njima dosta što će nam se smijat. Pita Hajro, on je bio jedan od dvojice šefova, šta će nam dat ako ga sastavimo za pola sata. Konta, dvije flaše. Kaže Crnogorac daće nam šator. Oni ionako ne misle spavat u njima. Mi se razletimo, jedni sastavljaju konstrukciju, drugi rastresaju platno, sve novo, miriši, sija se, oni konopci bijeli ko snijeg... Dignemo ga mi za dvedeset minuta. Oni ne mogu da vjeruju. Padne još jedna opklada, da ćemo drugi za petnaest. Uglavnom, vratimo se mi uveče s tri nova šatora. A one naše ostavimo tamo. Ujutru opet u isto selo. Na raspolaganje. Vrijeme lijepo, poslije kiše krenulo zelenilo, mi pomažemo šta se od nas traži, popravljamo što nije puno pokvareno, ako dođe kamion s nekom pomoći, istovarimo, dug dan. Dok opet neko ne spomene stvari u kućama. Iz onih dobrih već se koješta izvuklo, televizori i tehnika, i suđe, ali iz onih razvaljenih ništa. Ne smiju ljudi unutra. Sujevjerje, šta li. I opet se pogodimo, ako mi smijemo, a oni nam ne mogu zabranit, da iznesemo sve što se može iznijeti, od buradi iz podruma što iznesemo naše je kolko možemo popit. Ja sam tad bio najmlađi, nisu mi dali da ulazim, i nisam baš ni pio, nisam ni pušio, bio sam uzoran izviđač tad. Ali ovi drugi su mogli potegnut, znam da nisu ni Crnogorci sebi mogli doć kako su se loše pogodili. Da smo duže ostali, manje bi im vina propalo da ga nisu ni evakuisali iz podruma.

Symbolbild Krankenwagen
Foto: Fotolia/ak123

Ali se poslije pet, šest dana dođe naredba da idemo kući.

Kasnije Savez dobio trista novih šatora. Ja sam dugo čuvo naljepnicu Crvenog krsta, ovoliku, svilenu. Za uspomenu. Nisam puno puta u životu bio tako ponosan na sebe ko tad. Nisam spasio nikoga, nisam ni bio od neke velike koristi, ali nisam sjedio pred televizorom i pljuvo u nebo, ko sad. Gledam ovu djecu, i kontam, kako od njih onakvih ispadnemo mi ovakvi. Kad adrenalin okrene na žuč?"