23 godine potrage za Draženom

Iako nalik jedna na drugu, priče obitelji koje već više od dva desetljeća traže svoje nestale nisu iste. Slučaj Josipa Mužica (67), kojega smo upoznali u Savezu udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja u Zagrebu, možda je jedinstven u Hrvatskoj. Dok sjedamo za stol u njegovom malom uredu, Josip nam objašnjava kako to da ljudi koji traže svoje nestale o osobnoj tragediji razgovaraju smireno, razborito, gotovo distancirano.

„Puno godina je prošlo. To se sve konstantno ponavlja. Kako godine prolaze, slažemo kockice i vidiš da... Slušajte, Srbi su mi krivi jer su mi ubili sina, ali kriva mi je naša vlast što nije pronađen. Nitko mi nije pokucao na vrata i rekao da je poginuo“, u nekoliko rečenica izbacuje iz sebe sve ono što ga muči u vezi nestanka sina Dražena koji bi danas, da je živ, punio 45. godinu života.

Dražen je nakon odsluženja vojnog roka bio regrutiran u rezervni sastav Ministarstva unutarnjih poslova. Krajem 1991. godine, kaže Josip, imao je „dva terena“ koja nisu nigdje zavedena. „Zadnji teren mu je bio 8. rujna“, priča nam i objašnjava da pod terenom smatra liniju obrane kod Petrinje. „10. rujna poslijepodne bio je napad na selo Hrastovicu. Dražen je bio kod šume gdje su vikendice. Jedan kolega koji je bio teško ranjen poslao ga je po pomoć, jer nije mogao dalje sam. Dok se Dražen spuštao po pomoć, ranjen je u vrat. Došao je do Hrastovice i dečki su mu zamotali ranu.“

"Stavili su ga pod one borove"

Potom je, prema rekonstrukciji događaja, jedan od Draženovih kolega automobilom „Polo“ otišao po ranjenika, a Dražen je također sjeo u automobil. „Rekli su mu da krvari i da je najbolje da i sam ode u bolnicu. Sjeo je na stražnje sjedalo Pola. Odmaknuli su možda kilometar od Hrastovice. Bili su kod Cepelišta, starog sajmišta, gdje su naletjeli na zasjedu. Dražen je dobio više prostrijelnih rana glave i vrata. Pao je na ranjenika koji je bio u komi. Auto je onesposobljen, a vozač Ivan Filipović je otrčao po pomoć.“

Došla je i hitna pomoć, ranjenik je pretovaren u sanitetsko vozilo, zajedno sa Draženovim tijelom. „Odvezli su ih do nove bolnice u Petrinji. Jeste bili kad tamo? Stavili su ga pod one borove, pokrili s njegovom košuljom, a ranjenika su odveli u Sisak. Onda je došao pokojni Obad. Imao je zaduženje da kupi mrtve. Prevozio ih je u sisačku patologiju.“ Drhtavim glasom dodaje kako mu nitko nije javio da mu je sin poginuo.

Da je znao, kaže, otišao bi po njegovo tijelo pješice. Dan poslije priopćili su mu tek da je Dražen ranjen. I nestao. „Na koja god smo vrata pokucali, rekli su nam da čekamo i da će se sve riješiti. To su čuvali u tajnosti. Ni danas ne znam zašto.“ I upravo je taj prešućeni dio neizmjerno povećao patnje obitelji Mužic koja je iduće tri godine provela u uvjerenju da je Dražen živ odveden u zarobljeništvo.

Pokopan pod tuđim imenom

„Ponavljam, krivim hrvatsku vlast, ljude na položajima od kojih su brojni već u mirovinama. Trebali su mi odmah javiti da je mrtav“, priča nam očajni otac koji nije imao prilike identificirati tijelo poginulog sina. „Što je onaj bolničar tamo znao kada su ga došli pokopati. Nakon par dana ne možeš ni nekoga svoga prepoznati, ako nema oznaku. Mislim da su ga pokopali pod tuđim imenom, dokaze su odmah uništili, a mene su godinama uvjeravali da je odveden u zarobljeništvo. Nakon što je prošla vojno-redarstvena akcija Oluja, a teritorij oslobođen, došlo se do zaključka da je Dražen mrtav odvezen na patologiju.“ Kao dokaz prilaže i ratno izvješće otipkano pisaćim strojem koje je dobio prije oslobađanja Petrinje. U dokumentu se ime njegova sina navodi s još trojicom poginulih. „Sve je tu, samo tijela nema“, dodaje.

Tijekom te agonije u kojoj je obitelj Mužic mislila da je Dražen živ, činili su sve što su mogli. Gospodin Josip se tako sjeća svakodnevnih mučnih dežuranja pred uredom koji je bio zadužen za traženje nestalih. „Skoro tri godine smo tako živjeli, ali potajno sam već znao da nije živ. Nisam bio siguran 100%, ali... Duboko u srcu sam znao. Kad smo došli do ovog izvješća njegovog starješine, sve je bilo jasno. Evo, Željko Prtajin piše da su poginuli Dražen Mužic, Darko Lisak, Darko Britvec i Ivica Žgela“, pokazuje nam kopiju starih dokumenata.

U tom je trenutku bilo jasno da obitelj više ne traži ratnog zarobljenika koji je odveden u neki od logora na teritoriju Srbije, već posmrtne ostatke koji do danas nisu pronađeni.

Možda je onda na Miroševcu...

Ostaloj trojici iz dokumenta zna se mjesto ukopa. Sahranjeni su i DNK analizom je naknadno utvrđeno da nitko od njih nije zamijenjen s Draženom Mužicom. „Ispočetka su nas zvali i na ta iskapanja masovnih grobnica. Mislili smo neko vrijeme da je sahranjen u Vrapču, ali ekshumacijom je dokazano da nije. Prije dvije godine sam u jednoj emisiji ispričao svoju muku. Javio nam se jedan slušatelj i rekao da pozna naš slučaj te da misli da je Dražen sahranjen na Miroševcu pod imenom Bilobrk. Obratio sam se nadležnima, ali do sada ništa nije poduzeto. A danas to nije veliki zahvat. Samo se otvori lijes i uzme komadić tkiva koji se pošalje na analizu. To mora naložiti sud.“

Zbog svega je Josip Mužic razmišljao i o tužbi protiv države, ali kaže, bolestan je i zahvalan da se uopće probudi ujutro. „Zar da obitelji još napravim sudske troškove? Imao sam srčani udar, tri premosnice, četira stenta, zamijenio sam zalizak na srcu i moždani udar. To je život u konstantnom stresu. Svako malo pomislim da sam ga našao, a onda... Opet se vraćaš u '91. godinu. Supruga mi je također operirala karcinom. Slaba je.“

Mužic je, kaže, vršio pritisak na Ured za zatočene i nestale. Kaže, sam Ured i nije osnovan da fizički na terenu traži nestale, a za sve krivi policiju koja nije obavila svoj posao. „Sve su vlade dignule ruke od toga. Sve su to prebacili na Ured, a on ima prečeg posla.“

Mržnja je nestala

Iako se kroz čitav razgovor provlači kolektivna krivnja, Josip Mužic tvrdi da u njemu danas više nema mržnje. Samo želi zatvoriti nesretnu priču svojega sina kako bi obitelj nastavila s normalnim životom. „Nikoga ne mrzim. Možda u početku, kada sam saznao da je mrtav. Tada nisam mogao vidjeti nikoga. Nisam imao osjećaja za ništa. Vidio sam samo svoju muku. Kako godine prolaze više nemam koga mrziti, već samo one koji su ovo trebali riješiti. Danas bih bio normalan čovjek da su mi javili istinu kad je poginuo. Rekao bih, bože dragi, nije sam poginuo, poginuli su i njegovi kolege. Da nisam došao do ovog izvještaja mislio bih i dalje da on negdje robija. A da samo znate kako je to teško kad je vani hladno. Pa mislite ima li on što za obući. Pa kad sjednete ručati, a mislite li je li on sada gladan. To je ono što te izjeda iznutra“, priča naš sugovornik hvatajući zrak.

Nije ga ni zadovoljila haška presuda kojom je utvrđeno da Srbija nije počinila genocid u Hrvatskoj. „U toj presudi ima nešto i pozitivno, ali nisu Srbiju osudili za genocid, a genocid se dogodio. Uzmite Vukovar, Banovinu, to je sve pusto. Mislim da hrvatski i pogranični Srbi kao i JNA znaju što je s ostalim nestalima. Ali oni imaju valjda naredbu da ništa ne govore. Ni anonimni telefoni nisu pomogli. Molilo ih se da pomognu u traženju, ali zanemariv je broj onih koji su stvarno pomogli.“

Baš kao i drugi članovi obitelji nestalih, i Josip Mužic ponavlja kako nestali ne smiju biti izbrisani. Život ide dalje, kaže, ali moraju se pronaći. Roditelji nestalih sada su mahom stariji ljudi i netko će nakon njih trebati nastaviti potragu, dodaje dok nam pruža publikaciju Udruge Hrvatski feniks u kojoj je aktivan. U njoj piše kako je tisućama obitelji okončana agonija pronalaskom tijela nestalih, no, kako stvari stoji, agonija obitelji Mužic mogla bi potrajati. Nju su, smatra naš sugovornik, sve dosadašnje hrvatske vlasti zaboravile.