Čavkoglavi

Svako veče padnu na novogradske travnjake jata vrana i graču po cijelu noć. Stoje na snijegu kao katranovo sjeme, kao zgrumenjen mrak, kao kadar iz Hičkokovih Ptica. Za sada samo balegaju s krošnji po karoserijama, ali pitanje je noći kad će zabiti kandže u lim i početi otvarati auta kao konzerve. (Kako je bila zamišljena posljednja, nemontirana scena filma.)

U bajci Zlatna jabuka i devet paunica ptice noću slete na krasno drvo u carevom vrtu i pretvore se u prelijepe djevojke. U šta se pretvore i gdje ujutru nestaju vrane? U maglu, kroz koju se ne probija ni sunce, ni cvrkut, ni gugutanje.

Ili u ljude?

Jesu li ovo one: na rivi, u špaliru, krešte i pljuju pedere? Ili su ono: u Parku pionira, ispred Skupštine, ili na Ušću, mlataraju transparentima, zvižde i aplaudiraju nabreklim govornicima? Ili su tamo, na Jelačić-placu: zvižde pred velikim ekranom prevodiocu iz Haga? Ako nisu u isto vrijeme horda navijača, koja prevrće aute i pali kontejnere za smeće.

Mogle bi to biti iste ove vrane: noću seru iz krošnji po haubama, a danju iz poslaničkih klupa po narodu. Samo se njihovom ptičijom dušom može objasniti kako uspiju prije podne stajati kraj ceste i kamenovati autobuse, a popodne uplakani mrmoljati molitve na sahranama ratnih zločinaca.

Prepoznaju li se njihove strvoderske oči na snimcima žena koje bacaju cvijeće pred gusjenice tenkova? Ne podsjeća li njihovo graktanje na zviždanje protivničkoj himni? Nije li boja njihovog perja jednaka boji njihovih majica? Ne pružaju li se uvis njihove desnice (crna krila) na predizbornim mitinzima? Ne gaze li u kolu strojevim korakom njihove čizme futrovane kamama?

Narikače na daćama neznanim junacima.

Back-vokali ustaških šlagera.

Statisti u masovnim iscjeliteljskim seansama.

Sve je moguće u bajkama, u crnim: noću jata vrana, danju mase ljudi.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić